Nikad do sada u životu nisam bio na dnevnom redu. Nisam ni htio biti. Kad si na dnevnom redu - a mislim da sam u utorak na godišnjem sastanku trenera s roditeljima bio pod točkom 6 ili 7, svejedno - onda to znači da će se raspravljati o meni. A kad se raspravlja, posebno kad je tu kvorum, to znači da će biti i zaključak. A ja ne želim da itko o meni donosi zaključak. Ako ga već donosi, ja ga neću slušati.
Zato sam i otišao sa sastanka. Osjećam potrebu da objasnim zašto. Tema te točke dnevnog reda bio je blog koji sam pokrenuo. A taj blog, ili točnije komentari koji su na njemu ostavljeni, znaju biti u najmanju ruku osobni, neugodni, pa i uvredljivi.
Kao što sam rekao, blog koji čitate otvorio sam ja. Upravo sam zbog toga i odgovoran za njega. Manje-više samo ja pišem postove. Tu i tamo se netko pridruži, ali zna se čiji je pa po prirodi stvari sve što tamo ne valja ide mene. Ako nekom dođe iz tko zna kojih razloga da udara po čemu hoće, to se piše meni. Zašto je to tako, nisam uspio sam sebi objasniti. Gotovo sam mahnito praktički cijele dane provodio na internetu, pogotovo na početku, ne bih li reagirao na svaku glupost koju netko napiše. U početku je išlo teško, ali kasnije se stvar koliko-toliko smirila. Ili bolje reći, kad kretenu na vrijeme obrišete komentar, dva ili tri, onda i on gubi volju.
Nije da nisam znao sve opasnosti koje dolaze iz ovakvog oblika komuniciranja koji tračeve iz birtije zna povući u medij, a internet je baš takav. Dopušta «previše» slobode. Zašto ovo «previše» stavljam pod navodnike? Zato što omogućava apsolutno svakome da kaže što misli. Je li sve što se napiše tako kako je napisano? Nadao sam se da o tome nemamo što raspravljati jer svatko tko je jednom bio na bilo kojem forumu, blogu, a u zadnje vrijeme i portalu, zna kako to zapravo izgleda.
Ili ne zna.
Cilj svakog bloga upravo je slobodno komentiranje teme o kojoj se piše. Kako je više ćudi nego ljudi, onda su i komentari različiti. Ponekad nepodnošljivi. Ponekad gori čak i od stvarnosti. Naravno, nije to suština bloga. Da jest, ne bi imao nikakve svrhe, pa se čak ni ja ne bih toga primio. Jer zapravo od cijele te rabote najveća šteta išla bi na mene, ili, što bi bilo još gore, na moga sina, a to je zadnja stvar koju bih želio, što mislim da ni onima najzlonamjernijima ne trebam objašnjavati.
Na sreću, preko bloga sam upoznao neke dobre ljude. Ne samo iz našeg kluba, nego i iz ostalih. Javljali su se roditelji iz Dinama, Trnja, Dragovoljca, Dubrave… Nekad smo se znali i sportski prepucavati tko je bolji zadirkujući se tko je koga pobijedio i tko je kako navijao. Nikad to nije izašlo iz okvira u kojima treba biti. Štoviše, iz tih kontakta rađaju se ne samo poznanstva nego i prijateljstva.
Zanimljiv je primjer bloga koji imaju mlade generacije NK Dubrave. Ako netko ne zna, ima adresu lijevo na ovome blogu među linkovima pa neka kopira, uđe na taj blog i vidi. Tamo zna biti opakih komentara. Ali, zaista opakih. Ovo naše je dječja igra. Međutim, taj blog ima podršku čak i iz kluba jer iz njega dolazi ono pozitivno što svaki blog sa sobom donosi. Tamo se stalno, primjerice, javlja tajnik kluba Prpić koji pokušava objasniti zbog čega klub vuče neke poteze. Trudi se biti konstruktivan. Naravno, ne zbog onih koji vrijeđaju, a on je prvi na udaru, nego radi onih koji se i preko tako benigne stvari kao što je blog trude nešto napraviti. Dogovaraju se kako pronaći što bolje i jeftinije dresove, fotografiraju klince, snimaju kamerom, uređuju igralište, pokušavaju te stvari raditi zajedno… Rade sve što mogu da ovu svečanost koja se zove sport naprave što atraktivnijom klincima s obzirom na to da je svima u interesu da se njime bave što dulje. I što je najbolje, uglavnom uspijevaju. Ignorirajući «negativce», «pozitivci» se lako dogovore, a to preko službene web stranice kluba ne ide, niti joj to treba biti svrha.
Kod nas je, međutim, drukčije. To što netko ne shvaća o čemu se zapravo radi, ne treba biti moja, a najmanje klupska briga. Izbrisati svaku budalu ne može se ni s treninga, da o utakmicama ne govorim, a kamoli s interneta. Na žalost, takav oblik ponašanja očito je još uvijek na cijeni više nego bilo što konstruktivno što se pokuša napraviti. Još uvijek bolje prolazi model «ti meni-ja tebi», telefoni, birtija i sve ono što nas kao društvo čini ovakvima kakvi jesmo.
Jedino zbog čega sam i zbog tog vražjeg bloga još uvijek sretan je kad mi neki klinac kaže da mu je super fotka koju sam objavio ili da je zapravo on dao gol, a ne onaj za kojeg sam ja mislio da jest pa to ispravim.
A za sve ostalo ne dajem ni prebijenu paru…
Post je objavljen 04.02.2010. u 00:04 sati.