Pregled posta

IVO PJEVA GRADU NAJLJEPŠU BALADU

Eto me, sjedim i pišem post o Ivi Robiću.
Drugi post u dva dana.
Postajem li ja to skribomankom koja izbacuje postove iz sebe kao Gutenberg Biblije otkrivši neslućene mogućnosti svog tiskarskog stroja?
Mislim ipak kako je Levant zaslužna za ovo, a ja sam obećala napisati zašto pobogu obožavam Ivu Robića?
"O, svijete!"
Dakle, uzevši u obzir realan presjek mojih mladenačkih glazbenih zastranjenja, većinu vremena provela sam obožavajući koga li drugoga doli Pet Shop Boyse?
Povremeno sam ih varala sa Duran Duran, Eltonom Johnom, Falcom (dobro, time se baš i ne ponosim), zapravo varala sam ih s kime sam god stigla i mogla.
Na prvo slušanje.
Ipak, Neil & Chris ostali su trajno u mom životu pošto su bili vječno spremni praštati moja zastranjenja.
Uz neuspješnu modnu punk fazu, većinom sam se kretala bez straha od opće sablazni u najljepšem malom gradu na svijetu.
Ipak, imala sam jednu tajnu.
Naime, ako sam Neila & Chrisa voljela strasno, Ivu sam voljela nekako nježno, damski.
Jer Ivu Robića nije se ni moglu drugačije voljeti nego damski.
Ivo je bio gospodin, u najboljem smislu te riječi.
Kada sam ga prvi put čula već dobrano sam zagazila u pubertet koji sam provela oplakujući svoju neprežaljenu ljubav Donnyja Osmonda.
Da, onog Donnyja iz Osmond Brothers, američku inačicu Joea Maračića Makija.
Naravno, prije Donnyja bila sam beskrajno zaljubljena u Mišu Kovača koji se onda još nije deklarirao kao Mate.
U vrijeme mog odrastanja nije bilo ploča na svakom koraku, kazete su bile budućnost, a magnetofoni na kolutove s trakom.
Ljubavi prema Donnyju Osmondu kumovao je moj stric donijevši mi ploču s jednog od poslovnih putovanja po bijelom svijetu.
U svakom slučaju, mogla sam i gore proći.
Jesam li?
Kako sam relativno uspješno preboljela Mišu, Donnyja i Joea zvanog Maki, okrenula sam se potrazi za normalnijim zvucima u okruženju.
Samo, u Zagorju sinonim normalnosti je vatrogasna limena glazba koja svira meksičke tužaljke.
Molim vas, budite milostivi prema mom shvaćanju normalnosti.
Uglavnom, nekako se u procjepu između stare garde i novog vala pojavio Ivo Robić.
Trebam li uopće reći kako sam čuvši "Golubove" bila kupljena za cijeli život?
Kako onda nije bilo ni primisli o internetu, obijala sam kružoke maminih prijateljica i skupljala informacije o Ivi Robiću.
Saznala sam tako da je Ivo bio uistinu velika faca u svijetu, gostovao kod Perryja Coma u Americi (tamo gdje je živio još uvijek voljeni Donny), prodao milijune ploča i bio oženjen za gospođu Martu.
Do tada sam mislila kako je milijune ploča prodalo jedino Bijelo Dugme?
Bijelo Dugme je osim Donnyja, Miše i Joea zvanog Maki, do tada bilo nešto što je najbliže bilo mom shvaćanju svjetskog uspjeha.
A sve ih je prešao Ivo iz Garešnice.
Pa sam kopala dalje i maltretirala sve koji su iole nešto znali o Ivi Robiću?
Saznala sam isto tako da je Ivo Robić imao karijeru o kojoj može sanjati cjelokupna hrvatska estrada, kako današnja, tako bome i ona koja dolazi (ondašnja jugoslovenska estrada isto tako).
Uza sve to, ono što me je nekako najviše dojmilo, bila je nevjerojatna skromnost u cjelokupnoj njegovoj veličini.
Ivo Robić me svojim šlagerima odmah vraćao u neka vremena kada je svijet bar u mojim očima bio ljepši.
Gdje su žene nosile nabrane suknje, stegnute širokim remenom u struku i imale visoke potpetice.
U vrijeme pedesetih godina prošlog stoljeća kada su sudeći po slikama bar sve žene bile lijepe.
Ivo Robić popunio je prazninu koja je zjapila čekajući da je ispunim zvucima Pet Shop Boysa i donio u moj život nešto neprocjenjivo.
Zbog njega sam nekako počela voljeti pjevače koji su držali do svog izgleda.
Nisam više otkidala na usukane hipije kojima se od kose nije znalo koja je prednja, a koja stražnja strana?
A ne, kod Ive Robića bilo je sve baš onako kako i priliči jednom gospodinu.
S vremenom sam polako sklanjala Ivu u neke pretince srca i sjećanja.
Izvlačila sam ga van onako poskrivećki, kada sam se uželjela zvuka nekih romantičnijih vremena.
Nisam mogla nikome osim starijima reći koliko mi je drag, jednostavno bila sam dijete svog vremena.
Ivo Robić pripadao je nekom drugom vremenu.
Nastavila sam ga voljeti nekom nježnošću i svaki put kada bih ga vidjela morala sam priznati kako je ostao vjeran sebi i svojoj boji za kosu.
Bio je jednostavno drag, bio je gospodin.
Godine su prolazile, a Ivo Robić uvijek je bio tu negdje oko mene.
Nikada nametljivo, nikada patetično, baš onako kako samo stara garda zna.
Nenametljivo.
Nisam ga nikada vidjela uživo, a kada je primao 1997. Porina za životno djelo gledala sam prijenos i cmizdrila ispred televizora od ganuća.
Gledala sam tako njega i Martu stisnute jedno uz drugo i pitala se nisu li mogli malo osloboditi prostor među stolovima u svečanoj dvorani?
Tri godine poslije Ivo je umro.
Ove godine, 09. ožujka navršiti će se točno deset godina otkako ga više nema.
Sjećam se kako sam ga prije deset godina ispraćala među mnoštvom ljudi na Mirogoju, jer voljela sam ga.
Sjećam se i kako sam plakala nad grobom s legendarnim Đukicom, zagrebačkim trubadurom s gitarom.
Đukica je tada rekao kroz suze: "Takvi kao Ivo više se ne rađaju".
Ja nisam rekla ništa, samo sam plakala.
Tko zna je li Đukica još živ?
Sada, s odmakom vremena vidim kako je Ivo pobijedio smrt.
Onako ležerno, gospodski.
I što reći gledajući jedan život osim...gospodin je prošao ovim putem.










Ovo je zadnji spot Ive Robića.
Učinio je nešto što ja nikada nisam uspjela, unio je čaroban dodir glamura u punk.
Onako sasvim ležerno, kako je samo on to znao.








Post je objavljen 03.02.2010. u 21:02 sati.