Marketing
Mufulje
Ako niste odmah prepoznali što je današnja tema, da pomognem - mafini/muffini. Nažalost, hrvatski jezikoslovci još nisu prihvatili ovu moju domaću inačicu iz naslova.
Kao što mi urbani stanovnici ove uljuđene zemlje znamo, mafini se danas pojavljuju svuda. U pekarnama, slastičarnama, konzumima, menzama... Hrvatska je uspješno mafinizirana. Prije pet godina jedva da se negdje mogao naći, a prije deset bio je egzotika kao quinoa ili garam masala. Kao i štošta drugo, na primjer Valentinovo, šećernu vunu i boj bendove, i mafine smo uvezli iz angloameričkog svijeta, tako da je većini i prvi susret s njima bio kroz filmove ili serije. Mislim da sam osobno mafin prvi put vidjela čitajući Garfielda kao klinka. A prvi put zagrizla u Londonu ili Pragu u ranim dvadesetima, ne sjećam se točno.
Ali sjećam se da me nije nešto posebno fascinirao. Okej, simpatičan je u toj svojoj papirnatoj čašici, nije loš za strpat u usta uz čaj/kavu, ali zašto je taj prilično običan komad tijesta s ponekim dodatkom tako popularan, nisam baš shvaćala. Draže su mi bile naše kremšnite, banana splitovi, kesten pirei sa šlagom... ukratko - pravi deserti.
Onda sam prije nekoliko godina kupila svoj prvi kalup za mafine (sad mi je želja nabaviti silikonski), posudila knjigu recepata i bacila se na posao. Odonda su mafini na jelovniku bar jednom u dva mjeseca i moje se mišljenje o njima promijenilo. Dobro, nisu punokrvna slastica kao pravi kolači, ne bih ih poslužila kao desert da sudjelujem u ''Večeri za pet'' (bez brige, radije bih dobrovoljno otišla na lobotomiju nego se prijavila u ''Večeru za pet'') ali nema bolje stvari za brz i jednostavan slatki zalogaj, oblizek, snek. Lako se pripremaju, ne moraš biti Stephan, nema prtljanja s puno suđa, čak i ako ne uspiju idealno, jestivi su, mogu se napraviti od svega i zahvalni su za improvizacije i eksperimentiranje. I ne moraju uopće ni biti slatki. Koliko god nastrano zvučalo, pizza-mafini ili mafini od špinata poslastica su i odlična pratnja dobrog tuluma. Rođenje ljubavi između domaćice i mafina zajamčena je stvar i to je samo pitanje dana, kao i izlazak knjige psa od Modnog Mačka.
Omiljeni su mi ljeti kad ima borovnica, malina, kupina i svih tih bobičastih divotica koje su idealan materijal. Najviše sam puta radila mafine od banane i datulja, to mi je klasik. Kokos/limun je dobar. Čokolada prolazi u svakoj kombinaciji. Nekidan radila po odličnom receptu koji mi je proslijedila Jeksi, pa ću ga ovom prilikom podijeliti s vama, uopće ne zato da mi se blog češće pojavljuje u rezultatima Google pretrage:
ČOKOLADNI MUFFINI S CIMETOM
30 dkg brašna
6 dkg gorkog kakaa
12 dkg maslaca
20 dkg šećera
žlica meda
prašak za pecivo
2 dl mlijeka
žličica mljevenog cimeta
žličica ribane korice naranče
10 dkg nasjeckane tamne čokolade
3 jaja
Pjenasto umutite maslac i šećer, dodajte med i postupno dodajte jaja. Miksajte nekoliko minuta pa umiješajte brašno, kakao, prašak za pecivo, mlijeko, koricu naranče, cimet i komadiće čokolade. Smjesu ulijte u kalup za muffine i pecite 20-25 minuta u pećnici zagrijanoj na 180 C.
Prije:
Poslije:
Zasučite rukave i prigrlite mufulje svih boja, okusa i mirisa! Ali nemojte pretjerivati da pritom i sami ne razvijete tzv. muffin-top:
I za kraj, prigodan haiku:
Na donjoj usni
zaostala mrvica.
Mafin u meni.
Post je objavljen 03.02.2010. u 20:17 sati.