Sjećam se svog dolaska na blog, bila sam mlada učenica srednje škole koja je tek otkrivala svijet Interneta, bila sam dijete koje je imalo blog jer su ga imali i drugi, i cilj mi je tada bio napisati što više besmislenih postova i nakupiti što više komentara. Nisam razmišljala da nekoga možda ne zanima dali me je Marko pogledao ili nije, sve dok i sama nisam naišla na blogove slične mome. Tada se sve okrenulo, izbjegavala sam takve blogove, pisala bolje postove, i cjenila prave komentare.
Sada sam domaćica na porodiljinom dopustu, uživam u ovo malo vremena što mi je preostalo sa mojim djetetom, i napišem post jako rijetko, ali tada se trudim da taj post ima smisla.
Na mom prošlom blogu, djevojačkom blogu, ostale su mnoge uspomene, moje ljubavi, mnogi događaji, moje životne prilike i neprilike, moji osjećaji kada sam postala mama, kada sam postala žena, kada sam pronašla svoj prvi posao, kada sam prvi put dala otkaz, kada sam položila vozački ispit i kada sam prvi put sama putovala u Inozemstvo.
Sve to, nestalo je u samo par minuta. Nakon brojnih dana blokiranja, zablokiralo se trajno. Ne postoji način, ne postoji mogućnost, ne postoji ništa osim velike želje da jednom opet uđem u editor svog blog-a.
Tražila sam pomoć, dobila nogu u guzicu. Nitko od „glavih“ nije se potrudio odgovoriti na moj mail, nikoga nije bilo briga koliko sve to meni znači.
I evo me opet, na samom početku ovog novog bloga, u nadi da će trajati duže nego zadnji.
Sve vas voli vaša kisica.
Post je objavljen 03.02.2010. u 14:13 sati.