Često sam slušala priče o tome kako su Francuzi negostoljubivi, kako je teško naći se u Francuskoj ako ne govoriš francuski. Navodno, Francuzi nisu spremni pomoći niti uputiti u pravom smjeru stranca na ulici.
Što reći onda za one moje sugrađane i ine Dalmatince koji su nevine i zbunjene turiste namjerno umjesto u pravcu Dubrovnika upućivali u pravcu Rijeke? Jednom je moj ujak, prije dvadeset godina, u Šibeniku, neke turiste iz Njemačke, kad su ga pitali kako će doći do Vodica, uputio u pravcu Trogira. Jadničci vjerojatno još lutaju bespućima dalmatinskog krša. Kad sam ga upitala, zgranuta, zašto im je to napravio, frknuo je bijesno:"Oni će MENI pričat njemački u MOJOJ zemlji! Oni meni molin te lipo postavljaju pitanja na njemačkom, ka da se podrazumijeva da ja moran znat njihov jezik?!? Eto in sad, pa kad se izgube imat će vrimena naučit hrvatski!"
Nakon što sam još nekoliko puta čula slične priče, stekla sam dojam da je u mojoj Dalmaciji to jedna od omiljenijih društvenih igara, navesti jadnoga stranca da se izgubi. Društvena igra pod radnim nazivom "Ko pomogne turistu - magarac!"
Međutim, kada se neki turist malo mudrije pripremi, pa nauči makar dvije riječi hrvatskog, pa upita :"Tobar dan, ja trebala stići na Vodice?", e, onda se moji tvrdokorni Dalmatinci raznježe od miline, i vrijednoga turista ne samo da će uputiti kamo treba, nego će ga, kao nagradu za uloženi trud, na rukama odnijeti do željene destinacije!
Ja sam, prije mog prvog putovanja u Francusku, govorila francuski sasvim dobro, puno bolje nego što čovjeku inače treba za snaći se bar po osnovnim pitanjima opstanka u tuđini. Međutim, koliko god dobro znanje to bilo, moj jaki slavenski naglasak nisam nikada uspjela sakriti ni prevladati, a nisam se nešto posebno ni trudila.
Naime, vrlo brzo sam uočila da se Francuzi totalno oduševe kada sretnu stranca koji se malo pomučio svladati bar nekoliko riječi tog njihovog nemogućeg i, meni, predivnog jezika.
U biti, bilo mi je u interesu imati moj vlastiti naglasak, tako da bude više nego očito da nisam "njihova", da sam strankinja koja eto natuca francuski. Posebno im je simpatično bilo ono njihovo "R" koje oni izgovaraju nekako iz grla i kroz grlo, a ja sam to "R" onako slavenski rrrrrrrulala i kotrrrrrrljala između jezika i zuba, pa kad bi tako zarulala to "R" tražeći na ulici bilo kakvu pomoć i informaciju, oni su padali u nesvijest od ganuća. Naravno, čim sam to shvatila, počela sam rulati moje "R" i kad treba i kad ne treba, izgovarala ga kroz prednji dio usta i zube čak i onda kada sam svladala drevnu francusku vještinu grgoljenja toga "R" kroz grlo...
Zanimljivo, koliko je u stvari jednostavno snaći se u bijelom svijetu, ako je čovjek iole pragmatičnog lutalačkog duha. Slične lukavosti sam koristila i prije nekih više od dvadeset godina, mislim da sam tada bila zadnji put u Beogradu. Švercala bi se u beogradskim tramvajima besramno jer sam imala taktiku koja nije mogla omanit. Naime, kada bi naišao kontrolor i uhvatio me bez karte, a znajući kako su Beograđani nekako simpatičnim smatrali dalmatinski, posebno splitski govor, ja bi se u trenutku pretvorila u tri puta dalmatinskiju Dalmatinku nego što sam to u normalnim okolnostima bila. Kontrolor ljuto dakle digne obrvu i čeka da objasnim moje švercanje, a ja bi onako "fjakasto" splitski zasula naivnoga stvora hrpom opravdanja tipa "Aaaajmeee skužajteee šjor malo san u konfuužjuunuuuu znate prvi puta san van ovdi u Beeograduuu pa san se cila zamantala i nisaan sinjaalaaa di se kupujuu karteee"
Ubijte me ako san i sama razumila pola od onoga šta san mu rekla, a on bi, automatski se razvedrivši, uzviknuo"O, Dalmatinka? Ma nema veze, pa svakome se dogodi, nema problema, nećemo sad cepidlačiti..."
Post je objavljen 03.02.2010. u 10:58 sati.