Upravo sam shvatio da ni kao klinac nikad nisam maštao o budućnosti. Nit planirao budućnost. Jer sam bio uvjeren da nemam budućnost. Sad kad gledam to, čudno mi je. Kak je moguće da ljudi ne izmaštaju stvari do ibera. Ja sam uvijek maštao o tome da dobijem kvalitetnu početnu točku za budućnost. Upisan faks negdje vani. U biti, svaki put sam i poluuspio i tako dobio potvrdu vrijednosti, iako nisam mogao ekšli otić na faks van, jer sam imao manje novaca nego retardirana vjeverica lješnjaka. U pustinji. Nikad nisam mislio da ću doživjet 32 koliko sad imam. Nit sam mislio da će me netko kog ću ja voljet voljet onoliko koliko ja njega, ni na taj način. Ok, to se i nije dogodilo. Ali sam i dalje živ i kao imam planove. Ali nemam planove. Uvjeren sam da će sve propast i da će mi isus još jednom porinut mrtvog krokodila u prkno. Okrenutog iznutra van, da me ogrebe i da me onda peče sve.
Teško je objasnit ljudima koji nisu živjeli na cesti, selili milijardu puta i prošli jebeni križni put u djetinjstvu napor truda, kad toliko truda potrošiš na obične stvari kao što su recimo pokušaj buđenja i ne imanje suicida kao prvu misao. To stvarno jest trud. Dodajmo tome nešto humora i dan se da preživjet. I tako, dan po dan. Godina po godina. I ništa se ne događa. Trideset i dvije godine kurčine. Kratki periodi samozavaravanja garnirani humorom. Koji je crn poput sotoninog analnog otvora. Nemam dovoljno artikuliranu misao da izrazim suptilnu tugu koja me već dugo prati. Stručnjaci bi to nazvali depresijom vjerojatno. Meni se teško ustat ujutro. Il popodne. Ikad. I onda bit budan i znat da postojim. I to ja ne mogu objasnit samo tako, jer neću naići na razumijevanje, ali na to sam već navikao pa me boli kurac.
Ne vjerujem da će se ikad ikaj dobro dogodit. Iskreno ne vjerujem. Veselim se u momentima. Ne postoji stalna prisutnost toga.
Nema smisla više jebat isusa boga svijetu.
Post je objavljen 03.02.2010. u 02:05 sati.