Sjedim.Ležim.Nogama podignutim oslanjam ovu stvar,tipkalo,tehničku olovku ili pisalo i ekran.Misli prenašam na bjelilo,veličinu bez kraja,koja upija svaku moju vibru,drhteći ulazi u ovu malu kutijicu,ostavljajući trag.
Mislim i uzdišem.Uznemirena kojekakvim događajima nastojim održati takt disanja.Tok misli.Korak tijela u praznom prostoru osjećaja.
Blizina koja je na trenutak od neba dana,silom je uzeta uigranom igrom sudbine i utjecajem sila.Ponadah se vječnom trajanju tog trenutka,osjetu daha što je u blizini grijao ledeno lice zaleđenih kapaka.Osmjeh titranjem budi uspavane stanice nekad zarumenjenih obraza.Ugoda zaplovi mojim dubinama
Bio je tako blizu.Samo na trenutak.
Post je objavljen 02.02.2010. u 23:23 sati.