Pregled posta

VIR DESIDERIORUM

(S portala KNI prenosim ovu svoju kolumnu koja je objavljena prije par godina. Zbog dužine teksta možda nije primjerena kao post na blogu, no budući je nastala inspirirana današnjim blagdanom Svijećnice odlučih je evo 'prikačiti' i ovdje.)

Svijest da smo svi u određenoj mjeri odgovorni za stanje u društvu i Crkvi, tj. pred nadirućom i sve prisutnijoj 'kulturi smrti', zadnjih godina kao da malo po malo izbija na površinu. Imena poput Ante Bakovića, Valentin Pozaića ili pak Antun Liseca, da nabrojim samo neka poznatija, već su postali sinonimi za riječ 'pioniri' na području zaštite života. Treba li isticati kroz što su sve ovi ljudi morali proći zahvaljujući nerazumijevanju ili letargiji onih kojima su se sve ove protekle godine obraćali? Na koja sve vrata nisu kucali, molili, preklinjali…!? Neki od njih su čak i odrobijali, no nisu posustajali. Fascinira nas njihova upornost.

Slušajući jučerašnji razgovor s Antom Bakovićem u jednoj radijskoj emisiji nisam mogao da se ne zadivim pred tim neimarom hrvatskog roda. S kojim žarom i odlučnošću je svjedočio, obrazlagao, te iznova apelirao, molio.. na prvom mjestu ljude Crkve, a potom i sve medije, oštro se osvrnuvši na njihovu neosjetljivost. Istina je da mi još nismo 'načeti' u onoj mjeri u kojoj su to zemlje zapada i da nas duh sekularizma i relativizma nije u potpunosti preplavio, ipak treba pogledati istini u oči i reći da smo još uvijek daleko od onog angažmana koji zahtjeva trenutna situacija. Mi možemo biti ponosni na višestoljetnu kršćansku baštinu i vjeru našeg naroda. „I to s pravom“- reći će papa Benedikt pri zadnjem pohodu hrvatskih biskupa „Ad limina“, no isto tako ne propušta istaći kako opredjeljenje za Boga nije samo plod prošlosti, nego i osobni čin.

Uviđajući svijest naših biskupa o tom krucijalnom pitanju, s obzirom na brojne pastoralne planove koje su iznijeli pred njega, papa je ipak na koncu naglasio da treba biti mudro otvoren novim poticajima Duha koji dijeli svoje karizme i čini vjernike spremnima preuzeti odgovornosti i zadaće korisne za obnovu i izgradnju Crkve. Nije dovoljno samo ispravno činiti ono što radimo, nego se zapitati je li to što radimo doista ono pravo, tj. odgovara li to poticajima Duha. Ono što je papa ponudio kao rješenje pomoću kojeg bi se izbjegle zamke sekularizma i relativizma na putu obnove Crkve i društva jeste ova otvorenost novim poticajima Duha.

Ovo je razlog zašto se on živo interesirao u kojoj mjeri je došlo do integracije pokreta u župe. U kojoj mjeri je to važno i potrebno možemo uvidjeti ukoliko se osvrnemo na negativno iskustvo jedne, poput nas Hrvata, katoličke zemlje. Riječ je o Portugalu u kome se pobačaj sve do prošle godine smatran zločinom. Ne tako davno, tj. u rujnu 2004. brod pod vodstvom feminističke udruge «Women on Waves», a na kome se vrše pobačaji, krenuo je k Portugalu s namjerom da uplovi u njegove teritorijalne vode i ukrca sve one žene koje su voljne učiniti pobačaj u internacionalnim vodama. Presudnu ulogu u pokrenutoj kampanji protiv njihovog dolaska odigrala je udruga «Majčinstvo i život», tako da je Vlada odbila dopustiti tom brodu da uđe u njihove teritorijalne vode, no feministička voditeljica se ipak pobrinula, uz potporu domaćih socijalista, doći na jednu privatnu, komercijalnu televiziju i reklamirati jedan proizvod koji bi ženama omogućio vršiti pobačaj kod kuće.

Nakon toga «Majčinstvo i život» je pokrenulo sudski proces protiv ove žene, smatrajući da je time izravno učinila poticaj na zločin. No, time nije sve okončano, feministica Rebecca Gompers je učinila dovoljno samim tim što je posijala sjeme otrova, prikazala se u ulozi žrtve i time otvorila pretpostavke koje će se za narednih par godina pokazati kao kobne. Prošle godine u Ožujku, nakon propalog referenduma o pobačaju, na koji nije izašlo više od 50 % glasača, većina Parlamenta u rukama socijalista je izglasala zakon kojim se dopušta pobačaj do desetog tjedna trudnoće. Na taj način i Portugal se priključio većini zemalja EU u kojima je pobačaj legalan. Iako su biskupi Portugala i brojne udruge za zaštitu života apelirali i upozoravali kako pobačaj nije pravo žene i da nitko nema pravo odlučivati o životu i smrti ljudskog bića, njihov glas nije imao odjeka. Što nam to govori? Iako su službene institucije Crkve i udruge odradile svoj dio posla, ipak nije došlo do željenih rezultata iz jednostavnog razloga jer nije postojala kritička 'masa' koja bi razumjela te poruke. Imali su uši, no nisu čuli. Imali su oči, no nisu vidjeli, tj. razumjeli. Što reći za usta? Da nisu govorili? Od onih četrdesetak posto što je izašlo na referendum nešto više od pola birača je bilo protiv zabrane pobačaja, a ostali za, što znači da je usvojen zakon na principu parlamentarnog preglasavanja u korist one petine koja je rekla „da“ smrti. No, što je s ostalom većinom, ako izuzmemo onih šesnaestak posto koji su bili „za“ život? Primjer Portugala je klasičan primjer kako se po principu automatizma ne može daleko dogurati. Taj princip je moguć samo na institucionalnom, strukturalnom nivou, kojem uz bok stoje udruge.

Ovi impulsi odozgo granaju se ostalim dijelovima tijela, međutim bez osviještene (uskisle) većine danas ne mogu postići željene rezultate. Treba li se nakon svega obeshrabriti i odustati!? Ono što bi trebalo jeste stvoriti pretpostavke slobodnom djelovanju Duha odozdo, tj. 'dopustiti Kristu da govori čovjeku' (I.Pavao II). Ovi naši, gore pomenuti 'neimari', ovi 'gladni i žedni pravednosti','ožalošćeni' i 'proganjani', koji se ne priklanjaju diktatu navika, nego mu se opiru svojom patnjom u iščekivanju pravednosti, to su ljudi ČEŽNJE, 'vir desideriorum'. To su ljudi koji svoj pogled ne zadržavaju samo na negativnom i koji se ne daju zaustaviti podmuklim smicalicama. Oni se ne mogu zadovoljiti relativnim dobrom kao potpunim i krajnjim, iako će se pri njegovoj pojavi i u najmanjoj mjeri radovati više nego ostali. Takvi od sebe zahtjevaju potpuno predanje. I kad se izmoreni uslijed neshvaćanja i progona vraćaju s pritužbom svom Bogu, On ih nikad ne ostavlja praznima, nego ih siti 'skrivenom manom nebeskom' koju ne primjećuje nitko drugi osim njih, dok im je daje u tajnosti njihovog srca. Ovdje leži razlog koji objašnjava zašto se ne umaraju i zašto su tako 'neumorno neugodni'.

Većina ljudi će za njih reći da su to osobe koje pokreće neka znatiželja ili bolesna ambicioznost, umišljena veličina, oholost, no takvi bi se trebali upitati nisu li svoj sud možda uskladili s onim farizejskim koji je za očita djela Božja tvrdio da su nadahnuta od Belzebula. Čemu onda plodovi koji ostaju iza njih? Zar i oni nisu bitni? Doista, to su istinski proroci i tragaoci koji se ne zadovoljavaju prosječnom letargijom i konformizmom, življenjem nekog 'svog života'. Oni su iznutra potaknuti, poput Mudraca s istoka, slijediti svoju i našu zvijezdu. A nju pratiti ne znači ništa drugo doli slijediti znakove i biti poslušan poticajima Duha. To znači imati nutarnju osjetljivost, koja je često puta dovoljna. Sve te pionirske napore oni ne bi mogli podnijeti da nisu imali vjeru, a povrh svega da nisu bili hranjeni kruhom suza, ali i Života.

Bog nikad za neko svoje djelo neće pozvati nekog tko je legalista ili racionalista, onog koji se oslanja na svoje snage ili barem neće nastaviti blagoslivljati nekog tko je zastao u svom poslanju tako što je upao u očajavanje i samosažaljenje.Sjetimo se sv.Ilije, koji se bio sakrio u špilju bježeći pred svojim poslanjem. Gospodin ga pita: „Što radiš ovdje, Ilija?“ Tek nakon što se nahranio istinskim kruhom, on postaje sposoban nastaviti započeto djelo. U kojoj mjeri je legalizam poguban možemo vidjeti u slučaju svećenika Zaharije, koji je slovio kao pravednik i činio sve što je bilo u njegovoj ljudskoj moći, ali koji ne želi povjerovati unatoč očitom ukazanju anđela. Tek kada se 'plod očitovao', tj. Ivan rodio, njemu se jezik razvezao i on je mogao reći: 'Ivan mu je ime!, odnosno u prijevodu: 'Doista, ovo je miljenik Božji!' S druge pak strane danas u otajstvu prikazanja Gospodnjeg vidimo kako starac Šimun, zahvaljujući čežnji srca ustrajava do konca svog života. Prisutnost te čežnje je poput magneta koji privlači Duha Svetog, za kojeg Sveto Pismo veli da bijaše nad starim Šimunom. Onaj tko ima u sebi taj „vir desideriorum“ ne može ostati neutješen. On je 'motor', pokretač sveg njegovog djelovanja, ali je iznad svega dar uručen uz posebno poslanje. Ovo je prigoda da se prisjetimo još jednog 'pionira' iz Starog Zavjeta. To je Mojsije. Tko bi mogao izdržati onih četrdeset godina hoda kroz pustinju i iskusiti takvo 'pražnjenje' i to na mjestu jednog vođe izloženog tolikom suprotstavljanju, da nije bilo susreta s gorućim grmom i čežnje koja je iz njeg' izvirala, a milost kao odgovor na taj 'vir' uvijek iznova u njeg' uvirala.

Mogli bismo nabrajati još mnoge biblijske likove koji su na svojoj koži iskusili ono što su drugima naviještali, poput Ivana Krstitelja ili sv.Pavla, no ono što bih htio istaći u vezi s njima, a zajedničko im je, jeste jedan princip evangelizacije koji je nezaobilazan ukoliko se doista ozbiljno želimo staviti u tu službu, a to je princip delegiranja, bez kojeg nema uspješne evangelizacije. Zapravo ovaj princip je onaj kamen spoticanja o koji se spotiču ljudi od institucije u susretu s pokretima Duha danas u Crkvi. No, taj kamen ne mora biti samo spoticaj za neke, nego i kamen izgradnje ukoliko se on postavi na mjesto koje mu pripada, a to je ispravno shvaćena duhovna asistencija službenika, toliko željena. Bez te asistencije Iliju ne bi naslijedio Elizej, Pavla Timotej ili pak Jošua Mojsija. Princip delegiranja, koji je do sada bio uglavnom klerikalan, tj. do trenutka kada je Crkva došla do 'nulte točke', od II. Vatikanskog na ovamo zahtjeva visoko postavljeni cilj, a taj je da sav narod bude prorok. To je onaj mistik 21. stoljeća o kome je Rahner govorio ili ga neće biti. Ne želim reći da znanost i opća naobrazba nisu bitni i da nisu vrijedni poštovanja, ali bez ove nutarnje čežnje, unatoč svim znanstvenim dostignućima (a tu mislim i na teologiju) nije moguće doći k cilju. Stoljećima je većina članova Crkve bila bez temeljne izobrazbe, no to nije bila prepreka da iz njenog krila niknu brojni sveci. Vjerujem da je i većina apostola bila nepismena.

Oni nisu poznavali pisanu helenističku riječ, no ipak su preplavili ondašnji poznati svijet. Ono što su zasigurno imali bila je glad za pravednošću. Diktaturu ondašnje legalističke običnosti oni su mogli slomiti i izaći iz prosječnosti samo zahvaljujući čežnji za uspostavom kraljevstva Božjeg. Zato nitko tko ne osjeća ovu glad za pravednošću nema pravo reći i protestno pitati: ' U čemu bi se to trebalo ogledati moje obraćenje!?' Otpor koji nastaje pred postavljanjem ovog pitanja, koje je u većem broju slučajeva paravan za proganjanje neimara Božjih koji nas pokreću iz našeg mrtvila, je znak da još uvijek nismo došli do svijesti o svojoj grešnosti, tj. do spoznaje da je mlakost najviši stupanj prezira prema ljubavi Božjoj. Čežnja i strpljivo čekanje karakteriziraju one koji su se odvažili krenuti na njivu Gospodnju. To su ratari Božji, koji znaju da plodovi ne izrastaju tek tako, preko noći. Njihov neumoran i strpljiv svakodnevni rad znak je njihove vjere i pouzdanja. No, to nije rad zbog rada, zbog nekog svog samoostvarenja.Taj rad potiče ljubav prema onom nadolazećem, tj. prema onima koji će imati koristi od prispjelih plodova. Oni svoju ljubav ne stavljaju u osjećaj i stanja raspoloživosti. Ti neimari Božji izgaraju poput svijeće. Spremni su na svakovrsne žrtve samo da bi ljetina prispjela svom kraju, tj. žetvi i ubiranju plodova. Prisutnost čežnje ogleda se u toj spremnosti, biti na njivi… biti u ispovjedaonici, biti među stadom, biti pastir koji ne ostavlja stado bez ispaše, biti onaj koji će u svoje naručje uzeti malene i siromašne, i reći: 'Da, to je to. Oči moje gledaju još u povoju spasenje za ovaj svijet koji će nastaviti biti i poslije mene. Na njima svijet ostaje.' Smjena generacija, i princip delegiranja vezan uz nju, je nužnost koja se ne može zaobići. Ukoliko su naše nakane ispravne onda se kao posljedica pojavljuje mir u srcu. U protivnom upitna su bila naša nadanja. Budući smo skloni stvari mjeriti po važnosti koja govori o našoj veličini i vlastitim zaslugama, prvo što nas asocira kad govorimo o zrnu gorušičinu jeste kako mora biti nešto važno u svezi s njim, međutim ono što Isus želi istaći jeste da je dovoljan onaj minimum povjerenja u Božju svemoć, koji potom izvodi svoja djela. Glavni pastoralni problem je vezan uz ovo. Mi mislimo kako mi moramo stvoriti sve preduvjete i imati apsolutnu kontrolu nad okolnostima, dok pri tom zaboravljamo okolnosti pod kojima smo mi osobno pozvani.

Tko je to danas spreman 'staviti ruku u vatru' i reći : Bogu je moguće preko ovih malenih izvesti grandiozna djela. Od svih poznatih ne znam bi li ih mogao nabrojati na prste jedne ruke. Tu mislim na sredinu u kojoj živim. No, nekad je dovoljno da se pojavi jedan ili dvojica i da stvar krene i da od tih par malenih naraste 'stablo' koje nadkriljuje sva ostala i u čije krošnje se dolaze nastaniti brojne ptice nebeske. Od srca se nasmijah neki dan na jednu zajedljivu primjedbu koja je bila upućena na račun jedne laičke zajednice koja broji oko 600 ljudi srednje dobi, čije članove jedna osoba nazva 'ptičari'. Prva asocijacija koja mi tad dođe na pamet jeste ona 'proročka' kako je bolje da jedan čovjek umre nego da strada cijeli narod. Reče to nesvjesna veličine svoje izjave. Ne znam kako je reagirala na prošlotjedni svećenički tjedan na kome se napokon i kod nas desila oficijelna 'inicijacija' pokreta, no znam jedno: „Šimun i Ana“ napokon mogu odahnuti.

Njihova glad za pravednošću je napokon utažena. «Sad otpuštaš slugu svoga Gospodaru u miru… jer vidješe oči moje Spasenje tvoje.» Svijetlo je upaljeno, no taj plamen je još mali. Trebat će još dosta vremena dok se on razbukti u oganj, a ponajviše skrovitog života i hoda kroz pustinju u duhovnom sazrijevanju, a tek potom u delegiranju. Da bi Izraelski narod ušao u obećanu zemlju trebala je da pomre skoro cijela jedna generacija. Vrijeme sazrijevanja je neophodno kako bi se od početnog oduševljenja i neprestane sklonosti vraćanju k početnom iskustvu došlo do evangelizacijskog principa delegiranja i tzv. otpuštanja u službu. Da bi se do tog uopće stiglo treba proći dugačak put hoda iznutra i čišćenja srca. Jedinstvo unutar tijela Kristovog je moguće samo kad se drugom dopusti da bude ono na što ga Bog poziva. Mi smo ti koji moramo odbaciti zavist kako bi dar drugog postao i naš. Mi smo ti koji moramo druge delegirati, a ne se protiv njih boriti. Mnogima je teško napustiti privilegije koje im je status omogućavao, no za sve nas jednom dođe dan kad shvatimo da smo u jednom bitnom segmentu griješili, a to je kad smo iz nekog straha sputavali povjerene nam osobe ili kad smo živjeli neki svoj život kroz njih i pri tom bili posesivni, zavidni, osvetoljubivi kad ne bi išlo onako kako smo mi to zamislili. Dođe dan kada shvatimo kako naša djeca više nisu samo djeca, nego osobe prispjele k zrelosti. Crkva je dozrela u svom poslanju – reći će sv. otac I.Pavao II (CL)- zato idite i vi u njegov vinograd. Gospodin poziva i vas laike da se spremno odazovete njegovom glasu, koji vas u ovaj čas usrdno poziva. Idite i vi.

Poziv je upućen ne samo svećenicima, redovnicima, redovnicama, nego i svim laicima.' No, da bi se darovi pojedinaca sačuvali zdravima neophodno je da budu primljeni u zahvalnosti i potom prikazani, tj. stavljeni u volju Božju kako bi se njima u mudrosti operiralo. To znači ne biti navezan na dar, koja nastaje kad dođe do identifikacije s njim, nego na Darovatelja. Isto tako i naše zgražanje s užitkom negiranja neće ništa promijeniti ako prije toga nismo spremni uraditi ono što je do nas. Dobro bi bilo upitati se jesmo li mi uzori i imamo li povjerenja u malene i siromašne. U kojoj mjeri ih ohrabrujemo? Izgaramo li i žrtvujemo li se za njih više nego što ih kritiziramo? Jesmo li otvoreni budućnosti i novom životu? Je li nas ta smjena frustrira ili poput Šimuna raduje? Mi smo skloni isticati teškoće koje su pratile naš razvoj, no možemo li pretpostaviti kako će tek biti njima ako nestane uzora i svijetla se pogase? A deficiti su tu, samo preko njih nonšalantno i diskretno prelazimo, kao da se nas ne tiču. Delegiranje laika i u izvancrkveni, tj. društveni ambijent, u koji su pozvani, ali i u unutarcrkveni, koji je pretpostavka ovom prvom, je nužnost. Bez njega nema niti Svijećnice u nama i među nama, a bez prihvaćanja i prikazanja nema niti mudrog upravljanja.

To upravljanje neće biti lišeno boli, nerazumijevanja, progona i laži svake vrste, no zar se za to ne isplati žrtvovati? „Nije lako s nama ljudima! Nikad nije bilo lako, i nikad neće biti lako biti čovjekom, ali to je lijepo, i to je jedino što se uvijek isplati. Zato ne treba pitati koliko to košta.“ - čitam intervju u zadnjem broju 'Svijetla Riječi' s mojim starim profesorom Vjekom Božom Jarkom, dok sa ulica moga grada dopiru karnevalske fanfare, kojih se netko sjetio organizirati na Svijećnicu s početkom, ni prije, ni poslije, nego točno u jedanaest sati kada započinju svečane mise u spomen prikazanja Isusovog u hramu. No, što sad s tim kad je već tako?

Možda se dogodine netko od vjeroučitelja sjeti prosvjedovati protiv toga da se u školama vrši popis onih koji žele sudjelovati na karnevalu upravo u trenutku kad bi roditelji sa svojom djecom trebali na Svijećnicu biti na sv. misi, a ne bi bilo zgoreg i kad bi se netko od njih stavio svojim župnicima na raspolaganje glede župne kateheze. Dotle ne bi trebalo smetnuti s uma da se i ova bol može iskoristiti za svoje osobno očišćenje. Marija je u znak zahvalnosti žrtvovala ono što je Zakon od nje zahtijevao kad se navršiše dani očišćenja četrdeseti dan nakon poroda, no ono istinsko nutarnje pročišćenje nakana ona je učinila prihvativši volju Božju kad joj je rečeno da će mač boli probosti njeno srce.

Post je objavljen 02.02.2010. u 15:03 sati.