"Ti, što sam si Svjetlost, satkana od sjaja,
svima sebe daješ u žrtvenoj misi,
u svjetlozorje uvedi nas raja,
mrtve nas uskrsni, ponizne uzvisi.
I budi nam svjetlo, zora, dan, svanuće,
neka nas Tvoj bljesak osvjetljuje svuda,
stopi naše suze u radost i ganuće,
budi milosrdan za posljednjeg suda."
" U nedjelju, 31. siječnja 2010. godine, u 13 sati, preminuo je u Zagrebu Mato Marčinko, veliki čovjek i vjernik, veliki hrvatski rodoljub, hrvatski pjesnik, književnik, povjesničar i publicist, patnik i sudionik Križnoga puta, te uznik i stalna žrtva u komunističkom sustavu Josipa Broza Tita.
Rođen je 13. veljače 1925. godine, u mjestu Hrastovica blizu Petrinje. Pučku je školu pohađao u Hrastovici, a klasičnu gimnaziju u Zagrebu i Hrvatskim Karlovcima u Srijemu.
Godine 1944/45. upisao se, kao redoviti student prve godine Pravnog fakulteta Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu.
U svibnju 1945. godine, s hrvatskim narodom i hrvatskom vojskom povlačio se u Austriju. U Bleiburgu su ga, zajedno sa stotinama tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i naroda, Englezi predali Titovim partizanima.
Prošao je sve strahote masakriranja, ubijanja i genocida nad hrvatskim narodom, te teško iscrpljen, jedva došao do Petrinje, sa teškom upalom pluća, ali je odmah odveden u OZNA-ške uze, gdje je jedva preživio, sa teškom sušicom.
Dalje je bio stalno proganjan i nadziran od UDBE. Nije mu bio odmah dozvoljen nastavak studija, ali je ipak uspio završiti pravni fakultet 1952. godine. Dugo mu nisu dopustili da dobije posao u pravnoj struci.
Oženio se također patnicom Križnoga puta i robijašicom, velikom i hrabrom ženom Marijom Bulić. Ona mu je u njegovoj bolesti i radu uvijek bila najveća potpora i suradnica. U braku nisu imali djece, ali su im sva hrvatska djeca bila najveća ljubav i briga.
Njima su uvijek bile pred očima sve strašne patnje i stradanja hrvatskoga naroda na Križnome putu i u poslijeratnom komunističkom razdoblju.
Mato Marčinko je uvijek u duhu živio sa patnicima i mučenicima Križnoga puta. Želio je, zbog njihova mučeništva, te svojeg i njihovog dostojanstva, do zadnjega daha svoga života biti njihov glas, da se njihova i općehrvatska žrtva za domovinu kroz povijest nikada ne zaboravi. Stoga se bavio poviješću, hrvatskom kulturom i jezikom, napisao veći broj povijesnih knjiga i rasprava, izdao više pjesničkih zbirki o tematici koja ga je najviše zaokupljala, te bio zastupljen u velikome broju pjesničkih antologija.
Zbog svoje pjesme "Hrvatska molitva", iako je bila objavljena u jednome vjerskom listu pod pseudonimom, dospio je 1972. godine na robiju u Staru Gradišku.
Surađivao je u više vjerskih i svjetovnih listova. Prve pjesme su mu bile objavljene u đačkim listovima za vrijeme NDH.
Najveća radost mu je bila obnovljena hrvatska država, pod vodstvom predsjednika dr. Franje Tuđmana, i kao plod ljubavi, hrabrosti i zanosa hrvatskih branitelja.
Najviše ga je pogađala tragedija hrvatskih branitelja i hrvatske države nakon 2000. godine. Znao je govoriti da bi bio najsretniji da je Bog dao da umre nakon hrvatske olujne pobjede.
Svoje radove, pjesničke zbirke i knjige, potpisivao je različitim pseudonimima, sve do uspostave samostalne države Republike Hrvatske. Bio je član HDPZ-a i više rodoljubnih hrvatskih udruga. Osobito je bio angažiran u Matici Hrvatskoj i HKD-u Svetog Jeronima. U Matici Hrvatskoj je obnašao izborne dužnosti člana Časnoga suda, Glavnoga odbora i dopredsjednika Matice Hrvatske. Počasni je član Predsjedništva Hrvatske paneuropske unije.
Volio je najviše djecu i obitelji, zauzimao se za zaštitu ljudskog života od začeća do naravnoga kraja, te bio vrlo uvaženi počasni član Hrvatskoga pokreta za život i obitelj.
Osnivač je i vršilac dužnosti predsjednika Znanstvenog društva za proučavanje podrijetla Hrvata. Član je Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, suradnik više listova, osobito časopisa "Marulić" HKD-a Svetog Jeronima, glasila "Politički zatvorenik", časopisa "Marija", lista "Narod", te mnogih drugih.
Ubrzo mu treba izaći zadnja pripremljena knjiga "Marijanska hodočašća", što je sve on osobno sa suprugom prošao, posjetio i opisao, sa puno ljubavi prema Majci Mariji, Odvjetnici i Kraljici Hrvata.
Zadnji članak mu je objavljen u godišnjaku "Kršni zavičaj", broj 42, za Božić 2009. godine, a čiji je Mato Marčinko dugogodišnji suradnik. U tome članku, pod nazivom "Vazmena svjetlost zasjala iz groba", on, između ostaloga, kaže:
"Ti, što sam si Svjetlost, satkana od sjaja,
svima sebe daješ u žrtvenoj misi,
u svjetlozorje uvedi nas raja,
mrtve nas uskrsni, ponizne uzvisi.
I budi nam svjetlo, zora, dan, svanuće,
neka nas Tvoj bljesak osvjetljuje svuda,
stopi naše suze u radost i ganuće,
budi milosrdan za posljednjeg suda."
Zaista, znamo i vjerujemo, da će mu tako biti, u svjetlosti i radosti s Isusom, jer je Mato Marčinko to sigurno svojim životom zaslužio.
Neka mu je laka hrvatska gruda, koju je toliko volio!
Dr. Ružica Ćavar
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj
Mučenička Hrvatska
Bio je i veliki obiteljski prijatelj i krsni kum mog najstarijeg brata Domagoja.
Post je objavljen 01.02.2010. u 06:38 sati.