Toga jutra su moje dvorište i dobar dio sokaka mirisali toplim kruhom.
Majka je ustala rano, podložila krušnu peć i iz ljetne kuhinje donijela u peć kruščiće od tijesta, koji su te noći rasli u krušnim korpicama pored zidanog šporeta.
Probudila je pijetla i on je svojim pjevom potakao i druge pijetlove na jutarnju pjesmu – budnicu. Sneni ljudi su ustajali i razmilili se po širokim šokačkim trjemovima.
Ja sam školsku torbu od domaćeg platna prebacio preko ramena i prihvatio od majke vruću pitu, koju je netom izvadila iz peći.
… Da. Upitno sam ju pogledao, a ona je rekla:
«Samo ti ponesi cijelu!!»
Na ulici sam sustigao Antu. Bio je dugačak, mršav i čini mi se kao da je već onda bio pogrbljen?! Volio sam odlaziti k njemu.
Živio je s puno starijim ocem kojeg je bolest srušila u krevet. On je radio sve poslove u kući i oko kuće. Kod njega smo se osjećali odrasli.
Kućica im je bila na kraju malog sokaka, a iza nje se širila velika zadružna njiva na kojoj se povijala pšenica na vjetru, kao more. Iza njive je sunce izlazilo. Tih dana je i njiva kruhom mirisala.
Ponudio sam mu pite! Neka si otkine!
Iz predugačkih izlizanih rukava prevelike reklje, provirile su ruke zamazane od plavih dudova ili kupina, koje je brzo uvukao nazad u rukave.
Pogled je sve govorio!
Prelomio sam pitu i dao mu veći komad.
On ju je žurno stavio u njedra, pridržavajući jednom rukom pažljivo kidao i stavljao komadiće u usta u kojima je pita jednostavno nestajala!?
Uh kako grije!! Rekao je tad……
… Viđali su ga poslije, u Pragu, u Pešti. Bio je zapažen slikar. Ime je sam promijenio u Antoan. Naslikao je puno znamenitih građevina: Stephansdom, Hofburg, Burgtheatar u Beču, fontanu di Trevi, Petrovu lađu u Rimu, Triumfalnu kapiju i još bezbroj znamenitih zdanja diljem Europe.
To su kupovali turisti! Jeftino…Umjesto suvenira…, ali ipak kupovali! Nije imao mecenu i živio je od prodanih slika.
Posljednje godine je proveo u Parizu…
…Viđali su ga često pored Seine zgurenog s polovinom francuskog kruha u njedrima koju je polako kidao i jeo.
Pričali su da su mu ruke bile uvijek zamazane od boja kao i bijela kuta i da je uvijek vonjao po terpentinu.
Tih godina je stalno slikao jednu te istu sliku;
Beskonačno polje pšenice iz kojeg izlazi sunce…
…I često je zapitkivao prolaznike i znatiželjnike, na lošem francuskom;
Molim vas gospođo…gospodine…gospođice…molim Vas…!?
Molim Vas?!
Možda Vi znate, kako da naslikam miris kruha?
Zorislav Vidaković
Post je objavljen 30.01.2010. u 22:23 sati.