Marketing
S mamom i tatom
„Mama, koliko sam ti puta rekla da mi za doručak ne spremaš pržena jaja, jer to pogubno utječe na moj celulit i bore“, nervozno je frknula gospođa na izmaku 30-ih starici koja se usporeno motala oko stola te dobacila ocu koji je u fotelji spokojno čitao novine: „Tata, jesi li mi ti opet prčkao po torbici. Ne mogu naći svoje kontracepcijske pilule“.
Prema nedavno završenim rezultatima istraživanja Instituta za antropologiju, u Hrvatskoj 54,7 posto stanovništva iz dobne skupine od 25 do 35 godine živi s roditeljima. U gradskoj populaciji taj se postotak kreće oko 67,3 posto, dok znatno manji postotak 30-godišnjaka sa sela, njih 28,3 posto, ulazi u srednju dob u zajednici s mamom i tatom. Postotak onih koji odabiru život s roditeljima 23,8 posto je veći u tzv. „bolje stojećim“ obiteljima s ukupnim mjesečnim prihodima većim od 2 tisuće eura, a za 27,3 posto veći među obiteljima s jednim djetetom. Osim težih materijalnih prilika koje prisiljavaju mlade ne ostanak s roditeljima, ne treba zanemariti ni fenomen „produženog djetinjstva“. Naime, iako se kao statistički najčešće opravdanje navodi kako „nemaju gdje ili od čega živjeti“, riječ je u znatnom dijelu i o drugom, prešućenom razlogu: kod roditelja je, uglavnom, sve besplatno! Preduvjet za odluku o osamostaljivanju su ekonomska nezavisnost i snažna emotivna veza. Ukoliko tih pretpostavki nema, većina iz dobne skupine od 25 do 35 godine neće se odlučiti započeti samostalan život.
Da li ćemo kroz godinu, dvije, u pomodnim časopisima čitati praktične psihološke savjete o tome kako je klimakterij mnogo podnošljiviji u društvu mame i tate? Ili će nas pak poučavati o optimalnim načinima izvlačenja džeparca od roditelja u 8. desetljeću? Doista, kako se s voljenom osobom uspješno ušuljati u roditeljski dom unatoč reumi koja vas razdire?
Riječ je o procesu koji nije mimoišao ni jednu zemlju u našem okruženju. Prema mišljenju vodećih antropologa jugoistočne Evrope, račun iz devedesetih stigao je na naplatu: jedan društveni sustav je srušen, a drugi nije izgrađen, obitelj je podnijela žestoke udarce, tradicionalni sustav vrijednosti se urušio, ekonomski su propali svi oni koji su do prije desetljeće, dva činili tzv. „srednju klasu“, a napredovao je malobrojan sloj novih bogataša. Uz to, u značajnoj je mjeri poremećen doživljaj realnosti. Relativno zaštićeni u obitelji te financijski i emotivno ovisni o roditeljima, ovi ljudi na pragu biološke sredovječnosti nastavljaju svoju tragikomičnu egzistenciju „produženog djetinjstva“. Tim mladim ljudima nitko do sada nije u lice sasuo neke nepopularne statističke činjenice koje bi ih približile stvarnosti: oni po svoj prilici nikad neće imati svoj stan osim ako se ne zaduže pa grcaju u dugovima narednih 30-ak godina ili će im ga ostaviti roditelji kad umru, oni vjerojatno nikad neće zarađivati 3, 4 tisuće eura da bi živjeli onako kako žele, oni, statistički gledano, najvjerojatnije nikad neće voziti luksuzne automobile o kojima maštaju, neće putovati na skupa mjesta, neće se provoditi onako kako to maštaju. „Ali ni to nije sve“, kliknuo bi spiker u popularnoj reklami. Bit će još gore. Ako se i nadate nekoj boljoj egzistenciji, krivo se nadate.
Još je Dostojevski u jednom svom romanu napisao: „Čovjek bez svog stana je čovjek bez vlastite psihologije“. Mi bismo danas rekli - bez svog identiteta. Te osobe gube i samopoštovanje, a ono je iznimno važno. Nije dovoljno biti profesionalno i društveno uspješan, mada je, ruku na srce, malo teže zamisliti da bi čovjek koji dobrovoljno pristaje na infantilnu poziciju ovisnosti o volji drugih u privatnom životu, u drugim segmentima vlastitog življenja mogao dosegnuti punu zrelost. U međuvremenu, za 5, ili 10 godina, današnji 35-godišnjaci imat će 40, 45 protraćenih godina. To je prava mrakača, a ne oni bezazleni horror-filmovi.
Post je objavljen 30.01.2010. u 21:14 sati.