Marketing
Sidetracked
PERFORMACIJE UMORNIH OČIJU
Petnaest minuta do nedoba -
otvaram oči
zbunjena,
omamljena;
kako je moguće da sam odmorna?
Organizacija,
rekapitulacija,
kontakt sa svijetom,
zatim sjedimo sami moj Walter i ja.
Varijacija na temu
postponoćne balade:
"Nema te,
a ja tu..."
Umalo sam povratila sebi u usta
od spoznaje
da sam ponovno
ljigavo
zaljubljeno
balavo
djevojče.
Majka bi se postidjela da me sada vidi.
I onda se smrznem,
iako je voda bila topla.
Bosa na crno - bijelom podu,
papuče su korak predaleko.
On odlazi danas.
On. Moj on...
...diskretno poput moljca
progriza bravu
i tiho, iako markantno,
odlazi s osmijehom.
Antipiretik
- da, znam što je to -
vrišti za mnom,
a i on je zahroptao
pije nego se jučer obukao.
...
sudoku,
micubiši,
honšu
i hirošima!
Što je to sa mnom?
Da sam netko drugi
možda bi me bilo stid.
A samoinicirani model
moje mršave savjesti
sve je osim moralan.
Otišao je danas.
On. Moj on.
AFEKTIVNA STRANA KONFLIKTA LIČNOSTI
Želim i neću
istovremeno i izvan vremena:
simultano odvijanje komedije straha,
svjetovne pasije
i akrobatskog performansa nultog stanja svijesti -
tišina.
Neka se latinoamerička pjesma čuje
u pozadini
onoga što nalikuje tangu
najgoreg ustuknuća i besramne predaje.
Nikada te neću voljeti
kao ovoga trenutka
dok, gledajuć' crvenkastu fasadu neke zgrade kroz prozor,
vidim točkice tvojih očiju,
svijetle pjegave depigmentacije tvojih obrva,
tvoju kožu s reklame
meku poput skupe jakne
od teleće kože
i kosa
kao krzno lisice na kapuljači, na ovratniku.
Čudno, sjećam se,
plakalo mi se kada si me dirao.
Plakalo, smijalo, vrištalo, plesalo, pjevalo, ozljeđivalo...
Više od toga
ja ne mogu biti ja.
Muči me moja slabost,
labilnost koja se prospe po meni
poput anafilaktičkoga šoka
nerijetko,
upravo onda kada se sjetim
Judinog poljupca.
Reci,
jesi li me izdao?
Ako kažeš da nisi, hoću li to svejedno misliti?
SLOBODNI UMJETNIK
Kaže,
ne smeta joj kada su malo ružni,
samo da su viši od nje
da može u miru
izvoditi
svoju paun-paradu
na štiklama.
Uza sve vrste,
boje,
oblike
i veličine,
kako me vječno dopadaju
umjetničke duše?
ASEKSUALNA PARADA PROSTITUCIJE
Lako ti odolim
tek pukim htijenjem
goneći svaku fizikalnost unutar spoznaja:
na direktno odgovaram
dječijim osmijehom.
Zatajila sam svoju kukavičku izdaju,
obećanje koje sam darovala
dok je svitalo u Božiću.
I sada ne znaš
koliki lažljivac može biti istina.
Ne raduje me iščekivanje
bilo njega, bilo tebe.
Vrtlog - vakuum
se prostire
i svakim polumjesecom koji ugledam prije nego svane
pojede još milimetar moje kože
ostavljajući otiske, ogrebotine
s unutrašnje membrane koja okuplja moje mišiće.
Toliko zlobe nisam skoro
imala prilike upoznati
u sebi.
Vole me prijatelji.
I tvoji me prijatelji vole.
I njihovi prijatelji...
Toliko afekcije može ugušiti čovjeka;
može me ubiti, a da ne osjetim da me ubilo.
Nemili, nevoljeni,
ovo se koplje na tebi bestidno prelama
dok ne skupim dostatnu količinu
emocionalnog sala
da me grije kad te se riješim.
Osjet nemoći.
A mrtvo mi novorođenče
paradira po noćnoj mori -
zapravo, čudesna je kvalitativna strana
apatije. Kao da nikada ništa nije bilo.
I ti. Kao da nikada ništa nije bilo.
Opusti se;
ova vožnja je poput morfija:
niti ćeš se sjećati
niti ćeš biti svjestan.
Post je objavljen 30.01.2010. u 17:23 sati.