Pisao sam prije kakvih sedam mjeseci post slične tematike, ali sam se ipak osjetio pozvan da prozborim koju riječ povodom smrti ovog velikog pisca.
S 91. godinom iza sebe život je napustio J.D. Salinger. Napustio je život, onaj biološki, fizički, nama poznat. Svijet je napustio još odavno, odabravši samonametnuti egzil kojem se ne prestajem diviti. I dalje to shvaćam kao ultimativni stav jednog umjetnika, autora: Rekao sam ono što sam namjeravao i mogao reči. Nemam se namjeru ponavljati. Ostavite me na miru.
Vječno ću pamtiti prvi susret s Salingerovom literaturom. Imao sam nepunih sedamnaest, bio sam depresivan, imao probleme doma, slušao sam neku tužnu muziku kao The Smiths ili House of love, otkrivao alkohol, lake droge, počeo se susretati s ženskim rodom, osjetio kakve posljedice mogu ostati.
Negdje tako sam pročitao "Hvatača u raži". Bio sam dobar materijal da padnem na spiku, i tako je bilo. Jednom kad padnete na tu spiku nekako vam ona zauvijek ostane prihvatljiva, iako oči kojima promatrate svijet postaju sve starije i iskusnije, i dalje u vama tinja ta vatra, koju je davno zapalio "Hvatač u raži". Salinger je možda zauvijek otišao, ali će zrnce Holdena Caulfielda uvijek biti negdje prisutno u nama.
Kolega po blogu pisac u usponu se na dirljiv način oprostio od velikog Salingera. Zaključio je da svi prije ili kasnije padnemo niz tu liticu nad kojom bdije hvatač u raži. Meni se pak čini drugačije, da sam ostao sam na rubu litice, ispred mene je nepoznat ponor, iza mene samo pustoš i ništavilo. Nema više raži i djece, samo ništavilo. I nema se kuda osim niz liticu, samo se treba odvažiti na to. Zaista, svi s vremenom padnu niz tu liticu.
U ovaj kasni sat jedino kako mogu završiti ovaj post je: Neka mu je vječna slava. Njegova djela i dalje žive!
Post je objavljen 30.01.2010. u 01:24 sati.