Zanimljivo je pročitati tekst naslovljen Stiglo malo ledeno doba, 30 godina zime će biti jako oštre, u jučerašnjem Večernjaku. Ilustrira kako, s jedne strane, osporavatelji klimatskih promjena koriste svaku priliku za svoju propagandu, a s druge, koliko su površni masovni mediji, s pamćenjem kolibrija.
Jer, gle: trenutno vladaju hladnoće, ne u cijelom svijetu nego u dijelu Europe, jednom dijeliću svijeta, i odmah se tvrdi, kako je to dokaz, da je globalno zatopljenje "mit"; kao da neće i dalje zimi biti hladnije nego ljeti! Analize znanstvenika o "sjevernoatlantskim oscilacijama", lokalnim sezonskim događanjima, mediji pretvaraju u tvrdnje o svjetskim trendovima. O istoj temi pisao sam prije mjesec dana: Unatoč ciči zimi, globalno zatopljavanjse je realnost.
U istom tom Večernjaku, također prije mjesec dana: Jedna od najglupljih izjava što ih je u posljednje vrijeme na HTV-u čuo Zvonimir Katušin iz Državnog hidrometeorološkog zavoda bila je likovanje izvjesnog voditelja dnevnika nad “dokazom o nepostojanju globalnog zatopljenja”
Jedan od najuglednijih hrvatskih osporavatelja, akademik Vladimir Paar, slavodobitno priča o "početku pravog ledenog doba". Neki naivni čitatelji past će na titule "doktor", "profesor" i "akademik", međutim Paar nije ni meteorolog ni klimatolog, nego teorijski fizičar; u njegovom impresivnom popisu znanstvenih radova nema ništa o klimi. Veza s klimatologijom je tek ta, da se bavi nekim matematičkim metodama (teorija kaosa) koje se primjenjuju i u klimatologiji. S istim pravom bi ekonomist mogao pretendirati da kompetentno govori o kvantnoj fizici, jer se u oba slučaja koriste matrice i diferencijalne jednadžbe.
Moja je procjena, poznajući odavno profesora Paara (polemizirali smo o energetici prije oko 25 godina) i cijenjujući njegovo široko znanje i inteligenciju, da on nažalost točno zna što govori - naime, svjesno laže. Zašto - ne ulazim.
Zemlja se zaista nalazi u "interglacijalnom" periodu, kad su temperature globalno više, ali do slijedećeg zahladnjenja doći će za više tisuća godina. Nema nikakvog uporišta, ni u kojem klimatskom modelu, koji da bi to moglo doći već za stotinu godina, kako Paar kaže (ako je, uostalom, Bezgrešnjak to točno prenio).
Svaki klimatolog će napomenuti, da globalno zatopljenje ne znači, naravno, da će temperature ravnomjerno, tijekom godine i širom svijeta, postajati više. Posljedice su daleko složenije. Jedna od bitnih, imajući na umu elementarne fizičke zakone, jest slijedeća: viša temperatura - to znači više energije u sustavu; više energije pak proizvodi više ekstremnih događaja: više oluja (vidljivo i na Mediteranu i u Meksičkom zaljevu, npr.!), više snažnih pljuskova ali i više razdoblja suše, više razdoblja velikih vručina - ali također i moguća razdoblja velikih hladnoća! Dapače, globalno zagrijavanje može dovesti i do lokalnog zahlađenja (ako npr. prestane teći Golfska struja, što su Britanci i Skandinavci vrlo ozbiljno shvatili).
Među znastvenicima koji se stvarno bave klimom postoji danas ono što je, po mom sudu prilično nesretno (jer "konzenzus" nije način na koji znanost funkcionira, a imam određene rezerve prema tom pojmu općenito), nazvano "konsezusom" da je globalno zatopljenje ne samo realnost, nego i da vrlo vjerojatno čovjek na njega utječe. Do toga se nije došlo nekakvim političkim pritiskom, kako neki vole zamišljati, nego kao rezultat napornih istraživanja i tisuća znanstvenih radova. Neki klimatolozi su suzdržani, ali u pravilu su glavni osporavatelji ljudi sa doduše zvučnim titulama i nesumnjivim znanjima, ali koji, kao i Paar, nisu klimatolozi.
Evo npr. jedan pregled relevantne znanstvene produkcije, objavljen u uglednom časopisu Science prije pet godina: BEYOND THE IVORY TOWER: The Scientific Consensus on Climate Change (moj prijevod).
Nije li ipak moguće, da svi ti zaključci uglednih institucija nekom manipulacijom razlikuju od stvarnih zaključaka izvornih znanstvenih radova?
Dakako, autorica upozorava da usprkos svemu tome postoji mogućnost, da su zaključci pogrešni. U empirijskoj znanosti jednostavno ništa nije apsolutno sigurno - sigurnost postoji samo u matematici i u religiji. Ali zdrav ljudski razum nikada ni ne čeka na apsolutnu sigurnost, da bi pokrenuo neku akciju. Tvrditi, usprkos svim potkrijepama, da ne smijemo ništa poduzimati protiv prijetećih posljedica naših djela, siskaz je bolesnog uma.To je "načelo predostrožnosti" (precautionary prindiple), na sreću službena politika EU od 2000.. (Više o toj temi u mojem članku Znanost i politika klimatskih promjena.)
Post je objavljen 28.01.2010. u 23:59 sati.