Dva, tri odsvirana tona.Desperado za Desperadosicu.
Tiho. Da ne remetim san ranih spavača susjeda.
Naporni dani. Predavanja, obilasci, dogovori, razgledi.
Oteto računalo na kratko- tek s jednom željom:
da ti kažem da si moja prva i posljednja misao
ma gdje bio i ma što radio,
da zbog tebe vjerujem u ljubav na prvi pogled,
da zbog tebe želim vjerovati u nove živote jer ne mogu zamisliti
da bar jedan ne proživim s tobom.
Ne smijem svirati, ali smijem bilježiti note po papiru.
Riječi. I sve su za tebe.
I note . I riječi. I svaki moj dah.
I posljednji će biti tvoj!
I kad se ne javljaš kao sada, i kad si cinična i sarkastična
i kad me ignoriraš, znam,
sve je bolje nego ne biti ti dio tvojega života. Probao sam.
Svojom greškom.
I plaćam.Samoćom i tugom. Godinama.
Živim životom stroja, a život prolazi uz mene i umirem svakim otkucajem.
Živa je jedino nada.Sve je mlađa i sjajnija. Nada da ću jednom opet osjetiti
na sebi tvoj pogled nasmiješen,zaljubljen!
I mrzi me ako želiš, samo me ne tjeraj od sebe!
PS: vraćam računalo vlasniku! Sve lijepo pozdravljam,
a odgovarat ću s vlastitoga kad se vratim.
Post je objavljen 28.01.2010. u 22:35 sati.