Kad mi u molitvi sustanu usne
I kad klonu umorne ruke,
Kad zadnja svijetla točka na obzorju
U tamu noći zađe;
Budim, Isuse, Tebe koji počivaš mirno
Na palubi moje krhke životne lađe.
O, Ti znas kako sam slab,
Nevjest kormilu tome;
I kako plovidba sretna iziskuje puno muke.
Ja za to snage nemam,
I molim, Tebe:
Uzmi kormilo moje u svoje sigurne ruke.
Daj mi zrno vjere
Kad moja ladja kroz vode sumnja krece
Da Ti ces utihnuti vjetar,
Smiriti oluju i more,
I moja malena ladja nikad potonuti nece.
Znas da sam smion cesto i volim avanture
Koje me mozda vuku i kroz opasne vode.
Al' vjeruj, i tad ja cijelim bicem zelim
Isploviti iz plicaka na beskrajno siroko more.
Mozes spavati mirno
Dok ladja sigurno velika jedra siri.
Al' kad zapuse vjetar
Budi se, tada,
I svojom sigurnom rukom
Valove zivota moga smiri!
Post je objavljen 28.01.2010. u 22:08 sati.