Marketing
moj kineski batler
Posljednja adresa na kojoj sam stanovao u Zapruđu bila je Adamićeva 11, prvi kat u sredini. Adresa je bila značajna zbog toga što upravo ispod tog ulaza ulazi cijev za grijanje iz toplane kojom se griju svi stanovi u svim zgradama na južnoj obali Save. Na prvom katu bilo je toplo kao u terariju. Uživao sam kao gušter. Cijele zime nisam zatvarao prozore, a usprkos tome bilo je toliko toplo da sam cijelo vrijeme hodao po stanu u laganoj ljetnoj majici kratkih rukava.
Na dva-tri metra od prozora bila je krošnja jednog drveta. Ljeti je ta krošnja štitila od sunca, pa u stanu nikada nije bilo neizdrživo vruće kako zna biti u drugim prekosavskim stanovima. Zimi se drvo grijalo od otvorenih prozora, pa iako je to bilo bjelogorično drvo, ni preko zime mu nisu otpadali listovi. Sve uokolo bijelo, a moje drvo zeleno. Volio sam taj stan.
Stan je bio posebno pogodan za ženske posjete. Kad je svratila neka ženska, naprosto sam zatvarao prozore - zimi potpuno prirodan potez koji ne pobuđuje nikakve sumnje. Učas je postajalo toliko vruće da su se topile plastične utičnice za struju u zidovima. Ženske su i ne misleći što rade skidale džempere, pa sloj ispod, pa sloj ispod, i kad su već ostale u kombineima, dalje je išlo po inerciji. Omamljene od vrućine bile su podatne kao plastelin.
Jedne sam se ljetne večeri vraćao kući i upravo kada sam skrenuo u odvojak za Zapruđe spazio sam nekog mladića kako autostopira uz cestu. Stao sam i tek tada vidio da je to neki mladi Kinez. U ono se vrijeme Kineze moglo vrlo rijetko vidjeti, možda jednog godišnje. Htio je autostopom stići do Rijeke. To nikako nije bilo mjesto gdje se mogao zaustaviti automobil koji ide prema Rijeci, već je pao mrak pa bi i na najboljem mjestu teško bilo zaustaviti dobar auto, a počinjala je i neka kišica, pa sam pozvao mladića kući.
Narednih dana sam ga vodio u razgledavanje grada, pili smo čaj i pred "Zvečkom" i samim čajem nije bio naročito impresioniran, ali grad mu se svidio. Po povratku se zavlačio na svoje mjesto pod stol u kuhinji i nije me nimalo ometao.
Tih dana, kad mi je netko svratio u posjetu, posjetitelja (ili posjetiteljicu) uvodio sam pravo u sobu. Uobičajena stvar je da se prvo popriča što bi se popilo. Nenapadno sam navodio da odluka bude čaj. Kad smo se dogovorili, normalnom snagom glasa sam rekao "Tea, please", računajući da se i u kuhinji sve čuje. Posjetitelji su me gledali kao da sam pobudalio jer se nakon toga nisam micao. Tek na upitne poglede sam objašnjavao: "Sad će donijeti čaj moj kineski batler." Tek tada su me gledali kao luđaka, a kad je nakon nekoliko minuta u sobu ušao Kinez noseći poslužavnik s dvije šalice svježe spravljenog čaja, mislili su da su upali u Monthy Python.
Godine su prošle, zaboravio sam kako se mladi Kinez zvao, a cedulju na kojoj sam zapisao ime odavno sam izgubio. Međutim su se u grad nakon desetak godina doselili prvi Kinezi, pa je stizalo sve više i više i više njih, i meni je nekako drago pomisliti da možda dolaze zato jer je moj kineski batler po povratku izvijestio da je Zagreb prijatan grad sa srdačnim, gostoljubivim ljudima koji je zavrijedilo zabilježiti na kineskim kartama svijeta.
Post je objavljen 28.01.2010. u 10:50 sati.