U vrijeme kada je Lino Červar preuzeo hrvatsku rukometnu reprezentaciju hrvatski rukomet doista je bio u europskom i svjetskom podrumu, u svojevrsnom nock-downu.
Nakon Atlante na dnu svjetskog rukometa
Nakon briljantnih rezultata naših najboljih reprezentativaca u prvoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća, koji su kulminirali zlatnom medaljom na Olimpijskim igrama u zemlji Rheta Batlera i besmrtne Scarlet, u Georgiji, Atlanta 1996. godine, kada su naši rukometaši predvođeni Velimirom Kljajićem, popularnim " Kljunom " protiv Šveđana dospijeli na sam vrh Mount Everesta, uslijedio je vrtoglavi pad.
Reprezentacija sastavljena od igrača, uglavnom poniklih u bivšoj državi, tonula je sve dublje, nije pomogao ni povratak Velimira Kljajića 1999. godine, kola su odavno krenula nizbrdo.
Nitko nije vidio svijetlo na kraju tunela, iako se u to vrijeme crvenom petkorakom nije mahalo kao danas, čak ni ona nije zasjala.
Zašto je tome tako? Ako biste se osvrnuli na bezbrojne analize pojedinih " bardova " sportskog novinarstva prerano ostarjelih ili nedovoljno educiranih ne biste uspjeli dokučiti razloge hrvatskoj rukometnoj kalvariji na prijelazu stoljeća.
Naime, vrlo jednostavno, Hrvatska nije uspjela na vrijeme provesti smjenu generacija, svaki igrač ima svoj početak i svoj kraj, zenit, ali i vrhunac karijere. Za Saračevića, Puca, Smajlagiča bile su to Olimpijske igre u već spomentuoj Atlanti.
Upravo danas, kada " anđeli garava lica " spočitavaju Červaru nepozivanje u reperezentaciju Metličića, Džombe i još nekih iskusnh internacionalaca, odnosno kada poprijeko gledaju na mladiće poput Štrleka, Čupića, Gojuna ili Kopljara, oni zaboravljaju, što namjerno, što zbog pomanjkanja intelektualne svijesti, sve ono što je naš rukomet prošao u vremienima kada smo završnice velikih natjecanja promatrali miljama udaljeni od sportskog borilišta.
Lino Červar, javnosti tada nepoznati trener, podigao je iz pepela hrvatski rukomet, razumije se, uz pomoć sjajne generacija koja upravo svoj labuđi pjeva, uz pomoć mladih glazbenika, proživljava na Europskom prvenstvu u Austriji.
Možda pjesma nije usklađena, možda ritam nije dorađen, možda glazba nije uhu mila, ali je rezultat sjajan. Hrvatska naime nije izgubila susret na Europskom prvenstvu iako je prošla kroz ruke svjetskih rukometnih divova poput Norveške, Rusije ili Islanda.
U čemu smo mi to još četvrti na svijetu ?
Prošlo je dugih osam godina od trenutka kada je " Mago di Umago " Urbi et orbi, u euforičnom raspoloženju, nakon jedne od utakmica svjetskog prvenstva i pobjedonosnog pohoda prema tituli, poručio Hrvatskoj: " Hrvatice i Hrvati "...
Nakon toga sva se sila medijskih čistunaca sručila na čovjeka koji javnost " truje radikalnim Tuđmanovskim vokabularom. " Pedofil s Madagaskara " svakodnevno na meti ima Linu Červara, te s takvog puta ne skreće ni danas. U ono vrijeme, siromašan poput crkvenog štakora i još uvijek ne " pedofil s Madagaskara " odredio je svojim novinarima kako se imaju ponašati, baš kao što danas jednakim žarom vodi Križarski pohod protiv Krunice.
Što se u međuvremenu promijenilo? " Kvartovski jebač " više nije ne živi poput štakora, barem ne crkvenog.
Međutim, hrvatski rukomet osvojio je sve što se u sportu osvojiti dade, između, ostaloga olimpijsko zlato, svjetsko zlato te europsko i svjetsko srebro.
Jedino Hrvati i Francuzi
No, ono što posebno imponira jesu rezultati hrvatskog reprezentativnog rukometa. Devet polufinala u posljednjih osam godina! U čemu smo mi to još četvrti na svijetu? Gdje su nestali rukometni svjetski divovi? Gdje je Rusija, gdje se skrivao Island? Što se danas događa sa Njemačkom, odnosno Španjolskom? Znate li tko je posljednih godina održao konstantu? Samo Hrvatska i Francuska! Na vrh je teško doći, međutim Olimp je još teže zadržati.
Znaju to svi oni koji su se ikada bavili sportom, pa čak i rekreativno.
Kažu neki da nema baš prevelikih zasluga u ovim uspjesima sam izbornik, navodno uspjehe pripisuju Irfanu Smailagiću. Međutim ti isti, što namjerno, što zbog senilnosti, zaboravljaju prošlo Svjetsko prvenstvu u Zagrebu i srebro zlatnog sjaja koje je kod nas, kako to kod nas i biva, dočekano podcjenjivački, ocvali novinari i neki bivši televizijski komentatori poveli su pravu medijsku kampanju protiv Červara.
Zašto'? Zato jer smo izgubili od Francuske. Francuza koji su u tom trenutku jednostavno bili superiorni, kvalitetniji. Sport je egzaktan, uvijek ne pobjeđuje bolji, ali na koncu svatko dobije ono što zaslužuje. Kostelići su ogledni primjer ovoj našoj tvrdnji.
Kada nogometna reprezentacija osvoji osmo mjesto u Europi to se smatra planetarnim dostignućem. Možda s pravom, jer nogomet je ipak najvažnija sporedna stvar na svijetu. U nogometu se vrti daleko veći novac, no novinari nisu izuzeti od njegovog opojnog mirisa, primjerice, jedan novinar, dapače kroničar blizak Zdravku Mamiću svijet je obišao upravo zahvaljujući spomenutom gazdi maksimirskih " modrih ".
Post je objavljen 28.01.2010. u 00:01 sati.