Ovo Panonsko more puno je upečatljivije ovako, iz zraka, nego kada ga promatram gmižući s ostalim puževima i rakovima po njegovom dnu. Jako je beskrajno. I vrlo, vrlo ravno. Čudim se kako se već netko nije sjetio napraviti biznis iz te njegove ravnoće. "Obrt za ugađanje libela, pet kuna po ugađanju"; kad klijent ode samo staviš libelu na zemlju i eto ti, sve znaš.
Na budimpeštanskom aerodromu fenomenalna ponuda: normalna salata i komad pice samo 2200HUF! Izvrsno, kakva sreća što sam baš sada naišao. A koliko je uopće 2200HUF?
Na letu za Kijev sjedio sam do prozora u izlazu za slučaj opasnosti. Na sjedalo ispred mene bila je nakačena uputa kako u slučaju opasnosti otvoriti vrata i tako to. Došla je stjuardesa pitati me da li sam već nekad sjedio na tom mjestu, razumijem li uputu i jesam li voljan to odraditi ako zatreba. Znao sam da će, ako kažem da ja to ne bih, vrlo mi brzo naći neko drugo mjesto za sjedenje. A ovdje je baš najveći razmak između sjedala i ima mjesta za noge. Pa sam joj rekao da se ne brine, da sam ja vrlo fokusiran i da ću ih sasvim sigurno osobno sve spasiti. Divan mi je bio trenutak kad me zabrinuto pogledala, pokušavajući procijeniti da li radim budalu iz nje ili sam za ozbiljno neki luđak koji će, kad zaključi da je nastupio pravi trenutak, početi čupati vrata van. Pa makar i na 2000 metara visine.
Na ulicama Kijeva sam totalno podivljao. Htio sam si prekratiti muke i baciti se pod kamion. Jučer je u Bukureštu na kraju zaletjelo do -30, a sada ovdje ni ne znam koliko je, ali mišići lica se grče. Dosta mi je hladnoće i ne mogu više. Da bi stvar bila gora, pola ovih lokalnih manijaka oko mene hoda bez kape, kao da ih se ne tiče što već i kamen puca. Stvarno dosta...
No, nakon dvadesetak minuta nekako sam otupio na bol i hladnoću. Kao da je nešto odumrlo u meni i nisam više ništa osjećao. Nije mi bilo toplo, ali nije mi više bilo niti hladno. Super. Čak sam počeo i uživati u onom što vidim oko sebe. Pa sam odlučio brzo gledati, prije nego mi se očne jabučice smrznu.
Centar Kijeva pod snijegom izgleda idilično. Bajkovito. Sve što sam rekao za Bukurešt, sa širokim ulicama i lijepim zgradama, vrijedi i ovdje. Samo puno, puno jače. Na glavnom trgu, gdje se uglavnom odvijala Narančasta revolucija i kamo u ljetnim danima svi dolaze sa cugom, sjede, šeću se i ćaskaju, sad su napravili klizalište. I svira muzika. Ima plakata vezanih uz predsjedničke izbore (Janukovič vs Timošenko the Pletenica), ali nije onakav užas kako to zna biti u Istanbulu. Puno umjerenije. Pročelja su divna, nakon pada mraka zgrade su jako lijepo osvijetljene. Da imam snage i nemam sutra posla bih, sada kad mi je osjet hladnoće obamro, hodao satima okolo i samo uživao gledajući. Definitivno prizor iz ruskih bajki koje sam slušao kao mali. Samo što je ovo ipak Ukrajina.
A o čemu u Ukrajini nego o ženama. U ljetu su bile jako privlačne, u pripijenoj odjeći i kratkim suknjama. Ne znaš otkud izvlače toliku količinu ljepotica. Samouvjerenih i drskih. Po zimi su drugačije. I dalje su samouvjerene, ali su se pretvorile u nekakve plemkinje. Ne šljive one zapadnjačke gluparije o tome kako je krzno bljak. Sve vrvi šubarama i bundama, pri čemu stvar ne izgleda ofucano i jeftino, već točno suprotno od toga. Vrlo elegantno i skupo. Svaka čast cure.
No, ne treba dopustiti Kijevu da te zavara. Unatoč ljepoti, grad nije baš pretjerano naivan. U prvih pet minuta dobio sam vizitku od prostitutke, na mnogim mjestima za izlaske nije teško ostati bez novaca ili dobiti batine. Kolegu je jednom prilikom policija odvukla u tamnu uličicu i iznudila novac od njega. Hodati samo s minimalnom količinom gotovine kod sebe, novčanik u unutarnji džep i četvorim očima izbjegavati neugodne situacije.
Ogladnio sam pa sam otišao u jedan restoran koji sam od prije znao. Neki kozački, s krznima, sabljama i tepisima po zidovima, drvenim podovima, pločicama (pa čak i wc školjci) u starinskim ornamentima. Strop od granja. Hranu služe cure u nošnjama i s pletenicama. Unatoč tradiciji tu je besplatni WiFi, koji sam iskoristio da se kroz Skype javim par ljudi. Redom je išlo: votka, boršč, teleći šašlik s prilozima i krumpirom zapečenim s vrhnjem. Opet votka. Kvaliteta hrane i pića vrhunska, posluga ljubazna i profesionalna. Sve skupa dvjesto kuna. Zagrebe, dođi i uči. Kada bismo uopće i imali mjesto koje je do ove mjere autentično svom podneblju i kvalitetno po ponudi, koštalo bi triput više.
Lagano šepsajući krenuh do hotela koji je blizu glavnog trga, ali i Dinamovog stadiona. Još mi je večeras i malo košulju putnom peglom popraviti. I klinca na Skype nazvati. Zapravo, tek sutra je moj prvi pravi kijevski dan.
Post je objavljen 27.01.2010. u 21:22 sati.