nakon nekoliko godina uspjela sam ponovno zalijepiti vazu onako kako je bila.
naravno da se vide mjesta na kojima je bila pukla, ali bolje ovako nego nikako.
i ona je pala. razbila se ponovno u tisućuosamstopedesetišest ( usputna uspomena na osobu izgubljenu putem :) ) komadića.
trebam li se truditi više?
moje srce ( oh srce je tako istrošeni naziv za ono što imamo i čime osjećamo. mogli smo izabrati slezenu umjesto toga. tako svejedno. ionako je bezveze. ) razbilo se danas u 8 sati i 18 minuta.
kome uopće to treba?
zašto sam morala biti dio ovog stupnja evolucije?
nisam li mogla izaći iz jajeta i biti neka mala glupa ptičica koje ne zna ni zašto leti, a zna dovoljno da uživa u tome?
nekad sam okretala očima na ovakve jadne misli i priželjkivala njihov kraj, a gle me sad.
bravo.
idem si na živce i napuštam tijelo.
izlazim iz kože i letim. fiju.
Post je objavljen 27.01.2010. u 14:14 sati.