Ovo vrijeme ovdje nije humano. Danas sam šetao po vani na -12, a sinoć je išlo i do -24. Bez obzira na kapu, šal i kaput, nije bilo naročito ugodno to kako me zima grizla za nos. Pločnici Bukurešta i nisu pretjerano dobro očišćeni pa sam zbog toga (i zbog svog kljakavog koljena) nekoliko puta skoro licem pohrlio ka ledu i ugaženom snijegu. Izvadio sam ruke iz džepova, jer je bolje slomiti ruku nego nos. Ali to je značilo trpjeti bol u promrzlim prstima. Ah, što god...
Iako ima samo dva milijuna stanovnika, što nije naročito puno u usporedbi s recimo Londonom ili Parizom, meni Bukurešt ostavlja dojam puno većeg grada nego što stvarno jest. Građen je nekako grandiozno. Pri tome ne mislim isključivo na one bolesne Čaušeskuove kule u oblacima, već su i avenije nekako široke, a trgovi prostrani. I puno ih je. Puno je zraka posvuda. Ponekad mi se činilo da čitav Donji grad Zagreba stane samo na jedan ovdašnji osrednji kružni tok. Uočio sam dosta kuća i zgrada austrijskog tipa, kakve možemo vidjeti po našim kontinentalnim gradovima, ali prvenstveni utjecaj imala je francuska arhitektura. Na prijelazu s devetnaestog na dvadeseto stoljeće ovom gradu se dešavalo zlatno doba procvata i izgradnje, a tada su i francuski utjecaji bili užasno snažni.
Što me pak baca na jezik. Slušate li Rumunje kako pričaju odmah na početku vam se učini da slušate Romulanca iz StarTrek-a. Dobro, možda sam ja budala, ali makar se meni to učini. Što je zapravo jako čudno jer u StarTreku sve rase svemira pričaju engleski. Enivej, u rumunjskom ima dosta riječi koje su slične svojim latinskim korijenima. Ali također i dosta slavenskih riječi (primjerice, „da“ kažu „da“). Gotovo nitko ne koristi izvornu rumunjsku riječ za hvala, već svi u pravilu kažu „merci“.
Lokalna ekipa kaže da su zadovoljni što su ušli u EU jer život postaje bolji, no cijena toga je da se sve što je imalo vrijedilo od ekonomije rasprodalo strancima budzašto. Zvuči poznato? Za period kraja vladavine Čaušeskua kažu da je bilo koma, nije bio problem u tome da nisu imali novaca, već se nije imalo što kupiti. Kompletna hrana bila je racionirana. Jedna obitelj imala je prava na jedan kruh i pet jaja dnevno. Securitate je bila koma, susjedi su cinkali jedni druge, mogao si nadrapati jer si slušao stranjsku radio stanicu ili jer si skupljao kovanice stranog novca. Kad je došla revolucija bilo je gadno. Hrpa lokalne mlađarije istrčala je golih ruku pred tenkove, vojsku i specijalnu policiju. Pred „neprijatelja“ kako oni to kažu. Bila je tu i hrpa klinaca iz Rusije, čak i Amerike, koji su doputovali uvjereni da će baš oni mijenjati Svijet. I promijenili su ga, ali ostala su mnoga tijela ležati po ulicama i trgovima. Nakon što je sve završilo, nikad se zapravo nije utvrdilo tko je točno bio taj „neprijatelj“, tko je točno pucao po ljudima koji su protestirali. Nitko nije prozvan za nepotrebne smrti. Securitate više ne postoji. Tajna služba se zove drugačije. Ali, mnogi zaposlenici su isti kao i prije. A neka je gorčina ostala u ustima ljudi ovog grada.
Baš kada sam pokušavao ustanoviti može li se para iz daha uhvatiti kao inje na grani drveta i koliko vremena treba da se smrzne isplaženi jezik, zaustavila me plava teta s napućenim ustima i uvalila mi letak. Dala mi je, kao, neku pozivnicu za mjesto koje se zove Wild Pussy. Bio sam umoran, a općenito i nisam neki ljubitelj cirkuskih točaka s kroćenjem lavova i tigrova, tako da sam odlučio ipak se ne odazvati pozivima dražesne dame.
Sutra... sutra idem dalje. Nije loš ovaj grad, čak niti ova zemlja, ali što bi moja tajna patnja Jasna Zlokić rekla:
Jer ja sam skitnica, daljine me vuku,
Više volim vjetar nego mirnu luku.
;-)
Post je objavljen 26.01.2010. u 22:38 sati.