"Oni" su drukčiji. "Neki drugi ljudi", negdje daleko. Nitko od "nas" nije jedan od "njih". Nitko od "nas" niti ne poznaje nijednog od "njih". "Oni" nisu normalni. "Njih" treba mrziti i prezirati, ili barem s gađenjem izbjegavati. "Oni" su grijeh, zlo. "Njihova" imena su uvrede.
A onda, odjednom (premda se spremalo godinama), nakon jedne gotovo neprospavane noći više ne mogu zatvarati oči pred suncem... buđenje... ja sam jedna od "njih"! Zar ja, koja sam tako dobro naučila izgovarati ružne riječi i s gađenjem okretati leđa?! Kako, zašto baš ja?!
Zamišljam da se tako osjećao Gregor Samsa kad je spoznao da se pretvorio u kukca. Kao da sam postala nešto odvratno, zbog čega će svi vrišteći pobjeći od mene, neće moći podnijeti ni pogled na mene. Kao da sam, time što nikome neću moći reći to što nosim u sebi, izgubila sposobnost komunikacije s drugima i nitko me više nikad neće razumjeti. A vlastita će me se obitelj sramiti i patiti zbog mene.
Jedino ne razumijem: Gregor uopće ne pita "zašto?", to pitanje koje sam ja bezbroj puta postavila. Zar je moguće pomiriti se s tako nečim bez pitanja? Ja nisam mogla.
Post je objavljen 26.01.2010. u 15:07 sati.