Marketing
Magician's Apprentice (10)
Yaroslav Gerzhedovich , jedan od onih slikara čije slike pripovijedaju priče ...
Čarobnjakov šegrt (10)
(prethodni nastavak)
Budi u mom naručju sve do svitanja, a onda ostani još malo.
(Linda MacFarlane)
...
Rachelle je oduvijek bila bolno svjesna svojih slabosti i mana. Tvrdoglavost, zatvorenost u sebe, sklonost krajnostima, oscilacije od euforije do melanholije, nestrpljivost ...
Upravo stoga prema drugima je nastojala biti strpljiva, blaga, ljubazna. To bi joj lako polazilo za rukom kad bi se radilo o djeci i životinjama, nešto teže prema odraslima, no ako biste upitali nekoga iz kruga Rachellinih poznanika i malobrojnih prijatelja, rijetko tko od njih bi, opisujući Rachelle, pominjao njezine mane.
Rachelle se čitav život borila i sa svojim slabostima. Lakovjernost prema drugima, sumnjičavost u sebe, strašljivost, sklonost odlaganju ... Slabosti i mane Rachelle nije skrivala kako bi nekoga obmanula ili se prikazala u boljem svjetlu, skrivala ih je ne želeći tim manama i slabostima opteretiti druge. Vremenom se u tome tako izvještila da bi uspjevala i nesvjesno obmanuti čak i one iz sebi bliskog kruga.
Rachelle je imala snažnu potrebu voljeti i biti voljena, no sumnjala je da je ljubavi vrijedna, sumnjala je da je u stanju istinski voljeti. Zato je bila draga, susretljiva, brižljiva, naizgled uvijek vedra. Iako ju je tuga pratila od djetinjstva, Rachelle se voljela nasmijati. Više se volim nasmijati, nego meda lizati ... znala bi reći.
A znala se nasmijati drugima ali i sebi. Svojim smislom za humor otkrivala bi komičnu stranu 'ozbiljnih' stvari pa bi se zvonko i dobronamjerno nasmijala tuđim bahatostima, glupostima, nespretnostima. Jedino se samoj sebi smijala gorko: O, kakav sam vješt obmanjivač ... Još kad bih uspjela obmanuti i samu sebe ...
Kad se, pošto ju je izabrao, prvi puta srela s Čarobnjakovim pogledom, Rachelle je prvi puta u životu pomislila: To je netko pred kojim ne osjećam potrebu išta skriti ...
...
Sjajno napreduješ ... rekao joj je Čarobnjak i Rachelle s čuđenjem pomisli kako je njezin mentor u pravu.
Doista, Rachelle je s lakoćom, iz dana u dan, savladavala nove čarolije. Nije znala uživa li više u učenju i novostečenim vještinama ili u Čarobnjakovim poukama. Dok bi je vodio prema vrhuncu čarolije, usmjeravajući njezine pokrete sigurnom i nježnom rukom, Čarobnjak je vješto razbijao Rachellin strah od neuspjeha duhovitim šalama. Rachelle je, vjerujući Čarobnjaku, počela vjerovati u sebe. Počela je vjerovati kako će, vođena Majstorovom rukom, uspjeti od šegrta i sama postati čarobnjak.
U suton, kad bi se Čarobnjak povukao u osamu, Rachelle bi otišla na obalu. No, dok bi sunce tonulo u more, Rachellina vjera i optimizam tonuli bi u mrak zajedno sa suncem. Tada bi izvukla snop papira i olovku iz džepa i brzim potezima, nastojeći iskoristiti posljednje zrake svjetla, crtala bi prizore protekloga dana. Osmijeh koji izviruje iz Čarobnjakove brade, prsti njegove velike ruke koji vode njezine prste, njezina silueta na prozoru Čarobnjakova zamka, pehar osvježavajućeg napitka koji joj Čarobnjak pruža pošto je iz njega otpio dug gutljaj ...
Kako su dani prolazili, obala je bila sve prekrivenija Rachellinim crtežima. Iako je svaki crtež 'pritisnula' oblutkom, Rachelle se pitala: Kako to da vjetar nije odnio u more ni jedan od crteža, kako to da kiša nije sprala ni jednu liniju? Jesu li ti njezini crteži izmakli Čarobnjakovu pogledu kojem ništa ne izmiče? Je li ih on nekom čarolijom učinio otpornima na vjetar i kišu?
A onda, jedne večeri, učinilo joj se da je neka sigurna ruka popravila par nesigurnih poteza na njezinu jučerašnjem crtežu ...
(nastavak slijedi)
Dodatak: almost black&white ...
Post je objavljen 27.01.2010. u 00:01 sati.