Nedelja je za mene jedan od dana koji se fotokopira. Skoro da je isto ali nije u potpunosti. Ne znam ni gde je ona originalna nedelja koja se kopira. Ona je nastala negde u srednjoj i ostala zagubljena u zadnjoj ladici. Zamišljam je kao požuteo list papira na kojem su tačno opisane sve moje nedeljne aktivnosti. Kao što papir u procesu kopiranja samo u detaljima odskače od originala, tako je i moja nedelja samo malčice dručačija od one prošle.
Da i nađem taj zapis ne znam da li bi išta hteo da menjam. Ok je i ovako koliko god bilo monotono i predvidljivo. Valjda mi to ponekad paše.
Moja nedelja počinje ustajanjem se oko 11, makar zaspao tek u 3 ujutro poprilično "veseo". Tad kroz mamurne i krmeljave oči pokušavam da skontam koliko je sati i to po položaju sunčevih zraka koje piče kroz otvore od roletni. Duboko u sebi znam da je to besmisleno jer verovatno je negde oko 11. Zadahom sam u stanju ubiti dete a faca je zgužvana kao i majica od sinoć. U tom momentu molim sve više sile da pošalju nekoga od ukućana da me ljupko pitaju: "Johnny sine, hoćeš kavu?". Zvučim kao lenčina, nedeljom to i jesam. Dok ležim u neprirodnoj pozi a od jastuka mi je samo jedno oko otvoreno, mumljanjem pokušavam da dam neki znak odobravanja, kao ummmhmmm. Onda taj isti ljupki ukućan podiže roletne, sunce šokira moje oči a zvuk podizanja roletni izbušenih od gelera reže uši- rasanjujem se. Čekam kavu. Moja ruka u tom momentu traži samo jedno - DALJINSKI. Muka nastaje kad nije u krugu metar od mene. Recimo na stolu je. Kako ga dohvatiti a ne ustati se iz toplog kreveta? "Milice, odi vamo, trebam te!" Sestra i ja se u zadnje vreme jako dobro slažemo pa si i pomažemo. Ne moram joj ni reći šta trebam, čita iz očiju. Dohvaća daljinski i obično kaže nešto, većinom vezano za ručak. Palim TV. Gledam program koji me uopšte ne zanima i pritom osećam kako ugodno otupljujem. Da ne bi otupio skroz ulazi neko od ljupkih ukućana i kaže: "Sine evo ti kava, popij, uskoro ćemo ručati." Ok, thanks je sve što kažem. Moram vam reći da kakva god prva jutranja kava bila i kako god je napravili ja je svu popijem. Nemam snage da sebi pravim i iznimno cenim trošak vremena osobe koja ju je pravila. Sa svakim gutljajem sve sam bolje. Magičan je to napitak.
Kasnije, 70% napunjen odlazim u kupatilo da se malo ispraznim i pokušam svoj izgled iz jutarnjeg prebaciti u podnevni. Pranje zuba otkriva da sam pio kavu pre 10min. Sređivanje i presvlačenje za mene se čini tako kratko dok je mojima to večnost. Uglavnom iz kuhinje viču da dolazim za stol. Za stol sedam redovno zadnji. Tada mama nabraja šta je sve kuvala, zatim zajedno sa tatom komentariše da bi trebao više poštovati nedeljni ručak a ne toliko kasniti. Milica, samo gleda u mene i smeška se, mislim da me ona jedina ponekad razume. Divno je imati sestru. Ručak traje, lupka pribor od tanjire, tu i tamo koji komentar dok su na tv-u "Plodovi zemlje" ili "More". Retko nas zanima šta iz te emisije ali nije nasilna, spikeri su blagog glasa i teme opuštene. Bitno da ne narušava ručak. Nakon ručka spremamo sve sa stola. Roditelji se bacaju u trosatnu komu, Milica nešto piskara, crtka, vrlo je kreativna i ja se divim njenim rukotvorinama.
Ja sa druge strane ne znam šta ću. Lapim, gledam tv, ponekad čitam, ponekad samo ležim i razmišljam o koje čemu. Većinom mi u glavi svira neka pesma koja se uklapa u moje trenutno rasploženje. Onda je uglavnom moram i pustiti na mp3-u ili laptopu i to u bezbroj ponavljanja. Danas sam slušao "Ponekad" od "Psihomodo popa" Tako do negde 4-5 sati poslepodne, onda ide druga kava, u ovom slučaju ja kuvam sebi i još nekom od ljupkih ukućana. Usluga za uslugu, rekli bi neki, ali tako to ide u slučaju sa kavom hehe.
Nadalje nedeljno popodne koristim za neku šetnju do Dunava, neopterećena druženja, možda trening ili posetu majki na selu. Sve to radi se sa nekom tišinom i sporosti, staloženošću i mirom, jednostavno to moram nazvati nedeljnim raspoloženjem. Sve to radim sa nekim nedeljnjim raspoloženjem...
Post je objavljen 24.01.2010. u 15:00 sati.