Moju morsku vilu zgraža pogled na naše vilenjake koji međusobno izmjenjuju nježnosti. Podiže svoj optužujući prst, probada ih svojim okrutnim pogledom, izgovara nemilosrdne riječi, tintom boje krvi ispisuje ledene činjenice, potpisuje im osudu. Može li se ipak toga posramiti? Možda... jedva. One smeđe alge koje kroz vodu djeluju čarobno, žive, sjajne, izvadim na suho i osjetim njihovo pravo obličje: sluzave, smrdljive, kao govna... ubrzo suhe, krhke, slomljene u prah. Izvana, izdaleka divna, iznutra, izbliza prazna. Ipak bih ju voljela dotaknuti: pokazati joj da se ne treba groziti istospolnog dodira, naučiti je ugodi koju može značiti. "Gay nije ok", kaže ona. Ne namjenjuje te riječi meni, mora da ni ne sluti da bi mi ih mogla namijeniti, ali kad bi znala koliko me ubadaju...? Ono poštovanje, čak divljenje koje mi iskazuje, zar sve bi iščeznulo zbog tog jednog saznanja, uvrnulo se kao potrgani kišobran jednim nezgodnim udarom vjetra? Ili bi njena mržnja i strah ustuknuli?
Post je objavljen 24.01.2010. u 14:19 sati.