dan dan dan!
preseravanje prvo: vozila sam auto i to bez po frke, mogu se rotirat iz kičmice, jednom sam se čak zavinula za 360 stupnjeva, onak ko štrik, je moš si mislit....idem sama do grada pa sjednem popijem kahvu i vratim se doma a večeras idem sjedit u kazalište a sutra idem sjedit u kino. a koja sam faca. i pazi sad...u srijedu sam u bolnici opet i ne smijem to njima pričat, sestrama i doktorima jer prošli put kad sam se pravila najvažnija sa svojim malim uspjesima, doktorica je nazvala moju seku i objašnjavala joj da ja pretjerujem i da bih trebala malo stat na loptu...je, baš me zanima jel ona može stajat na lopti, jer sam ipak nedavno operirana i trebala bih mirovat. i jako, jako sam se onda napuhala od bijesa, jer kao prvo: nek mi pokaže jedan dokaz da sam nazadovala u svom oporavku svime time šta radim i drugo: da se ne forsam i trudim i guram dalje još uvijek bih ležala u krevetu i išla ku-ku, maaaaamaaaaa, ku-ku. da dobro, sad se svađam sama sa sobom, al sam ljuta što ne mogu reći bravo mala već me stave u luđačku košulju.
inače ovaj tjedan imam susrete s totalnim čudacima. moj dojam je utoliko pojačan jer sam pročitala murakamievog "kafku na žalu" koji isto koketira s neobičnim likovima i situacijama.
imala sam posjet bolnici sredinom tjedna, neko bezvezno vađenje konaca...i našla se opet u toj tvornici ljudskim mesom okružena ekipom iz različitih galaksija. odmah pri ulasku u zgradu susret sa smradom...al nije da to sad smrducka pa pobjegneš lijevo u hodnik pa je ok, oooo ne. onda ulazim u lift a u liftu borba ko će prije stić na svoj kat i u totalnom su strahu oće li uopće uspjet izać van jer moglo bi se dogodit da unutra ostanu zauvijek.ja samo to gledam i ne vjerujem.pa se jedna fina smrdljiva, je smrdila je po znoju, gospođa naslonila na mene i zauzela lagani čučanj spremna na otvaranje vrata i šprint van i meni je tu prekipilo i počela sam vikat i vid vraga najednom se svi probudili iz svojih noćnih mora i smirili.
medicinska sestra me poslala popiti kavu i neka se vratim se za pol sata. kod aparata sam imala situaciju s bakom koja u životu nije vidla tako nešto...aparat koji ti prodaje vodu i sokove???!?!?!? i sva nesigurna me pitala kako da ona to kupi i kolko to košta. u njezinom pogledu mi se učinilo da traži radnike koji iza te kante pakiraju tu vodu i stavljaju u izlog aparata. najbolje mi je bilo kad sam je uputila da gurne ruku unutra i izvadi si vodu a ona je to učinila sa takvim strahom, ko da gura ruku u usta istine u rimu (la bocca della verita). aj dobro riješim se jedne babe napokon i na povratku u ambulantu naletim na drugu:
-ej curo
-molim
-od kud ti kava?
-kupila sam ju dole u prizemlju
-skroz dole?
-ne etažu niže, u prizemlju
-a kolko to košta?
-pa imate po 3 i po 4 kune
-a kolko ta tvoja košta?
-moja je 4 kune
-a jel ta sa šlagom?
-ne nije
i begam dalje al ona uporno
-ej curo, curo, dođi malo!
oprezno se približim a ona sa šaptom
-oš i meni kupit jednu?
???? ne ne ne, neću, bole me leđa, moram sjest, zdravo doviđenja, idem skidat šavove, mani me se. i skinem šavove i krenem van, doma a ona još tamo sjedi, vještica i čeka me i sikće:
-ej curo, jesi popila kavu?
i još neki bla al sam otišla pa nek me vata ak me oće čarat.
a onda me u gradu zaustavio neki čičica, da ne bi misli da su samo babe krejzi, i počeo mi tumačit da je on čovjek od mode, istančana ukusa i da sam ja baš po tom njegovom ukusu, tako jednostavna a tako...i počeo ljubit svoj palac i kažiprst, a ja kažem hvala i špura...a on se ne predaje i viče - diiii ideeeš?, vičem i ja - uuuu knjiiiižnicuuuu, on - štaaaa ćeeeeš posuuudit, ja - neee znaaaam...
e sad...ajmo opet preispitivanje. zašto bi oni bili čudaci, pa ljudi su jednostavno otvoreni i nije ih briga, znaju šta ih zanima i šta traže a ja, kao vjerojatno i ljudi oko mene, sam navikla na nekakav usrani bonton i norme ponašanja i onda kad su baba ili deda znatiželjni i brbljavi ja se iznenadim i to mi bude smiješno, čudno ili ne znam kakvo već.e pa idem baš sad izać van i pitat prvog kog vidim jel mi može kupit malo sira...a od sira guzica svira, aaaaaaaaaaa.......jer mene bole leđa.
Post je objavljen 24.01.2010. u 09:06 sati.