Otisni se na pučinu
- A šta bi ti Perice želio biti kad odrasteš?-
- Želio bih biti pilot i voziti veliki veliki avion!-
- A ti Ivice?-
- Ja ću biti doktor, učiteljice!-
- O, a ti Markiša?-
- Ja bih želio biti potpuno dlakav, sav sav sav.-
- A zašto Markiša?-
- Zato što i ja volim novce, moja sestra ima tako malo dlaka a ima puno.........-
Ima nečega što ne želimo priznati niti kao dijete a još rijeđe kao odrasli pa nas to pukne u nekim godinama bogtepita zašto. Dok smo bili djeca možda je to bilo radi straha, bila je trta i rijetki su koji će slobodno iznijeti svoj stav a posebno ako je malo kao slobodniji.
Kad odrastemo opet ima „nešto“, opet netko podiže znakove zabrane, stopira ili se uključuje matematika. Kalkulira se no ne znači da to i dalje ne spava u nama.
Nekada je dovoljno okrenuti se na drugu stranu pa da otvorimo vrata snu, da oživimo skrivenu želju i pustimo duha iz boce da ispuni ne samo našu nutrinu već i cijelu sadašnjost i korak ispred.
Ako se nije ispunila želja Perici i Ivici iz kojekakvih razloga od materijalnih, zdravstvenih i inih, dakle objektivnih razloga ali Markiši može, o da.
Žica je oduvijek postojala, zapeta, vidljiva i silna kao granica. Oduvijek je postojao život iznad i ispod nje a bogme neki vode život balansirajući po samoj žici.
Oduvijek postoji ona ljepota u životu kojoj stremimo, koja nam je uzor i želimo je dosegnuti.
Ako pak ne uspijemo u svojim željama i nadanjima ako je naš „avion“ odletio a doktor zapeo na slovu „d“ onda dolazi u „goste“ tuga koja nas dere kao tiha voda. Neke smjernice nam šapuću da smo dovoljno bili, da se „žica“ preobrazila u trokut ili kružnicu svejedno i zapravo se vrtimo gledajući sebi u pleća i bez da dotaknemo jezikom nos osjećamo bale u ustima, tada nas dobra laž ispunjava.
Tada počnemo odobravati postupke i način onih osoba koje su vodile svoj život ispod žice i nastojimo opravdati njihov bitak do te mjere da ih počinjemo hvaliti pa čak i diviti im se.
Tada se ponašamo kao da smo zaboravili sve ono dobro i pozitivno kod sebe samih koje nas mora odvajati od blata ma koliko mi bili humani ili skromni, spustimo se na razinu oseke. Zašto?
Slažem se, nije poanta života jašiti krokodila i musti državu ali bogme nije niti dopustiti sebi valjati se u blatu ma koliko bili siromašni i prazne novčarke.
Ja ne mogu izjednačiti svoju majku i ženu „slobodnijeg ponašanja“ koja za šankom pije sa mornarom a zatim ode pojesti pašta šutu sa seksom u toću predhodnika da bi se ponovo vratila za šank sačekati sljedećega.
Ma koliko me sotonizirali ja ne mogu izjednačiti te dvije vrste žena.
Ne, ne opravdavam muškarce.
Ja ne osuđujem ali ne mogu izjednačiti, ne mogu.
Mislim da je licemjerno prvenstveno prema sebi diviti se životu „ispod žice“ a živjeti naoko normalno jer to je patnja, jer je to ropstvo, zatomiti slobodu na koju imamo pravo koliko i na zrak.
Slobodno se otisnimo na pučinu ako želimo biti „kurva“ ali to nije bez straha jer nakon
nekoliko žestica kad je pamet pomućena Majka može vidjeti sina ili Ćaća svoju kćerku kako upravo
odlazi na paštašutu!
Post je objavljen 22.01.2010. u 23:08 sati.