Koliko duga moram otplatiti prije nego postanem ....
no.365
Izgleda da trčim prema dugi ali u suprotnom smjeru.
Ili trčim uokrug.
Bilo bi predrastično protrčati ispod.
Želim, ne želim.
Da, ne.
Tko bi ga znao više, od vlastite nesigurnosti u neke stvari gubim poveznicu sa onim što rado nazivlju realnost.
Da sam ja ona ja koja znam da jesam, skinula bih sa sebe te glupe kapute, odbacila istrošene cipele, ispraznila torbu da bude spremna za dalje.
Žrtvovala bih svoj mir koji je to makar na sekundu i odrekla se njegovog zagrljaja jer sad mi se već i leptiri smiju naokolo. Nema od njega utjehe.
Išla bih bosa preko trave, kupila bih tu kartu za vlak koji bi me odveo u možda nešto dobro ali to nikad neću znati jer ću ostati tu, i izbacati jaja iz tuđih gnijezda.
Ku - ku.
To ne čujete sat, čujete mene.
Stojim u prostoriji prepunoj zgrijanih tijela, blues se razljeva bačen sa scene preko stropa po zidovima. Teče baš onako kako treba zajedno sa vinom niz moje grlo i kapljom znoja niz njegov vrat.
Riješiti se tih detalja koji djeluju poput crvenih glavica na šibicama, zapale se i taman kada najjače gore - izgore. Riješiti se tih detalja to bi bilo dobro.
Melankolija. Neobjašnjiva nježnost, gledanje u ogledalo i pitanje 'zašto?' umjesto da vrtim pedale negdje u nekoj teretani.
Pobjeći od umjetnosti. Predati je srcu, pogledati svijet malo razumom.
Slovo na papiru.
Molim Morissona za ples. Gleda me ispod oka, možda pruži koji stih prema meni pa se izgubimo u zagrljaju ispod kalfornijskog neba.
Popila sam samo sok.
I da sam obukla crvenu haljinu možda bih se uvukla kauboju u zagrljaj.
Ja sam samo stajala uz zid u ljubičastoj majici sa ljubičastim osjećajem u trbuhu.
Ona je plesuckala kraj mene.
Kraj mene.
The end of me.
Ljubičasto sam razmšljala. Sada je sve relativno ionako.
Ne znam biti sretna.
A jesam.
Zato borba.
Ide val, poklopit će me. Vrijeme je da izvučem adapter iz struje.
Više nemam želja.
Sve što mislim kao da ne postoji.
Kao da je umjetno.
Ipak sam eto, htjela ne htjela, neka umjetnica.