Pregled posta

U povodu smrti jednog od najvećih hrvatskih redatelja Ante Babaje na hrvatskoj je televiziji opet prikazana prekrasna i dirljiva Breza, po noveli Slavka Kolara, jedan od meni osobno najljepših i najdražih hrvatskih filmova svih vremena (tko želi znati više).
Iako snimljena daleke 1967. Breza je toliko svježa i aktualna kako mogu biti samo remek-djela filmskog stvaralaštva, uvijek nanovo potiče na duboko razmišljanje kao što to već čine filmski klasici, te i dan danas stoji kao neprikosnoven spomenik geniju njenog stvaraoca. Što je više gledam to je više volim i to više otkrivam detalje koje prije nisam, neke redateljske inovacije što u montaži što u fotografiji daleko ispred svoga vremena, paralele sa nekim modernijim također mi dragim filmovima (Piano, Prije kiše) koje svjedoče velikom Babajinom geniju.
Moram priznati da kod mene valjda postoji i određena doza mazohizma, jer koliko god puta pogledala i proplakala Brezu - uvijek joj se vraćam, jer Breza je jednostavno prekrasna, prekrasna i krhka kao lik Janice koja je utjelovljuje (u interpretaciji Mance Kosir). Zadnja scena Markove spoznaje (u interpretaciji B. Živojinovića) nevjerojatna je kulminacija emocija koja dotiče najskriveniji i najdublji dio čovjekove duše (baš kao i ona legendarna zadnja epizoda Gruntovčana kad se Dudek sprema napustiti svoj voljeni kraj - nevjerojatno dirljivo i neodoljivo, uz nezaobilazan obol legendarnih Ladarica).
O Brezi bi se moglo pisati i pisati, no najbolje je pogledati, promišljati i učiti... jedna pura, dva pandura, svakom dojde...