Na proplanku moga rađanja zaiskrila je suza bistrinom Tvoga stvaranja. Nesigurno se nasmiješih hladnim zjenicama htijući ih otopiti sjajem novih otkucaja srca. Nisam uspjela. Tek je njihova oštrina pojačala tupost odbijanja.
Zatitraše mi kapci na vjetru. Ovo sunce na nebu grudima će otopiti hladnoću neprihvaćanja. Glas u bubnjićima grubo je otkinu od stabljike nade: „Sunce te ubija! Ono ti otima toplinu da bi moglo sjati.“. Povukoh se. Druge riječi nisam razumjela.
Ruku mi povuče trzaj. Napokon je netko došao po mene da mi pokaže put na ovome tlu, pomislih, no prevarim se. Njezin me stisak tek polono upućivao da se brinuti moram sama za sebe i da od nikoga ne očekujem pomoć.
Sivilo koje me obavilo i poput olova pritislo zemlji, svakim je trenutkom tamnilo. Grčevito ustadoh. Tmina koja me okruživala prijetila je uvlačenjem u nutrinu i gušenjem tek darovanog životnog daha. Ono malo snage što je ostalo skupih i otrgnem se nestajanju. Nisam razumjela što se to u meni oduprlo predaji.
Koraci me ponesu lutanju, no nisam odustajala. Hladnoća i noć bili su nemoćni pred snagom nade. Dužinu traganja ugrijala je toplina. Svjetlost još nisam vidjela. Ipak okovi koji su usporavali napredovanje popustiše. Netko je tu.
Ove zjenice nisu samo grijale, buktale su privlačeći u zagrljaj. Nježnost glasa nudila je toplinu koja je gorjela davanjem. Ruke su me podizale i štitile.
Moj Otac ipak postoji! Podigavši pogled čitah Mu u zjenicama da ovim svijetom više ne moram lutati. Put se prostirao preda mnom.
Ljiljana Katić, Dugo Selo, 19.5.1997.
Post je objavljen 20.01.2010. u 16:59 sati.