Paulo Coelho
Izdavač: V.B.Z.
Alkemičar je poznavao legendu o Narcisu, lijepom mladiću koji je svakog dana promatrao svoju ljepotu u jezeru. Bio je toliko općinjen samim sobom da je jednog dana u pao u jezero i utopio se. Na mjestu gdje je pao, niknuo je cvijet, kojeg su prozvali narcisom.
No, Oscar Wilde nije tako završio svoju pripovijest.
On je pripovijedao, kako su, kada je Narcis umro, došle oreade, gorske vile, i vidjele da se jezero pretvorilo od slatkovodna jezera u vrč slanih suza.
- Zašto plačeš? – upitahu oreade.
- Oplakujem Narcisa – reče jezero.
- Ah, ne čudi nas što oplakuješ Narcisa – nastaviše one. – Konačno, unatoč tome što smo mi stalno trčale za njim po šumi, ti si jedino imalo priliku da izbliza promatraš njegovu ljepotu.
- A Narcis je bio lijep? – upita jezero.
- Tko bi to bolje od tebe mogao znati? – odgovoriše iznenađene oreade.
- Naposljetku, o tvoje se obale svakog dana naslanjao.
Na trenutak je jezero zašutjelo. Konačno reče:
- Oplakujem Narcisa jer sam mogao, svaki puta kada bi legao na moje obale, u dubini njegovih očiju, vidjeti kako se oslikava moja vlastita ljepota.
Život postaje zanimljiv zbog mogućnosti da se ostvari san.
Poznavao je mnoge ljude u tom kraju – zato je i volio putovati. Uvijek se stječu novi prijatelji, a ne treba s njima živjeti iz dana u dan. Kada se stalno gledaju isti ljudi – kao što je to u sjemeništu – na kraju oni postaju dijelom naših života. A kad su postali dijelom naših života, požele također mijenjati naše živote. Ako nismo onakvima kavima žele da budemo, naljute se. Jer svi ljudi točno znaju kako trebamo živjeti naš život.
A nikad točno ne znaju kako bi trebali živjeti svoj vlastiti život.
- Ta knjiga govori gotovo o svemu onome o čemu govore i druge knjige – nastavi starac. – O nesposobnosti ljudi da izaberu svoju vlastitu sudbinu. A završava tako da svi povjeruju u najveću laž na svijetu.
- Koja je najveća laž na svijetu? – upita iznenađeno mladić.
- Ova: u određenom trenutku postojanja izgubimo vlast nad svojim životima, i onda njima počinje upravljati sudbina. To je najveća laž na svijetu.
U toj životnoj dobi sve je jasno, sve je moguće, i ljudi se ne boje sanjariti ni žudjeti za svim onim što bi voljeli raditi u životu. Međutim, kako vrijeme prolazi, neka tajna sila pokušava dokazati kako je nemoguće ostvariti Osobnu Legendu.
A kad nešto poželiš, onda se sav svijet uroti da tu želju i ostvariš.
- Ljudi veoma rano spoznaju svisao svog života – reče starac s nekom tugom u očima. – Možda baš stoga tako rano odustaju. No takav je svijet.
Levant se pojačao. 'Između sam ovaca i blaga', mislio je mladić. Morao je odlučiti između nečega na što se bio priviknuo i nečega što je želio imati. Bila je tu i trgovčeva kćer, no ona nije bila toliko važna kao ovce, jer nije o njemu ovisila. Možda ga se čak ni ne sjeti. Bio je uvjeren da djevojka ne bi ni primijetila da se ne pojavi za dva dna: njoj su svi dani bili jednaki, a kada svi dani postanu jednaki, to je zato što ljudi prestanu primjećivati sve dobre stvari koje se u životu javljaju uvijek kada sunce iznova prohodi nebom.
Mladić je počeo zavidjeti vjetru na slobodi, i shvatio da može biti poput njega. Ništa ga nije sprječavalo, osim njega samog. Ovce, trgovčeva kćer, andaluzijska polja, bili su tek koraci u njegovoj Osobnoj Legendi.
- Iznenađen sam – reče. – Moj je prijatelj odmah kupio ovce. Rekao je kako je cijeli život sanjao da bude pastir, i da je to dobar znamen.
- Uvijek je tako – reče starac. – To zovemo Povoljnim Načelom. Da prvi put kartaš, gotovo bi sigurno pobijedio. Početnička sreča.
- A zašto?
- Jer život želi da živiš svoju Osobnu Legendu.
Da bi do njega stigao moraš slijediti znamenje. Bog je u svijetu zapisao put koji svaki čovjek mora slijediti. Treba smo čitait što je zapisao tebi.
- Tajna sreće nalazi se u gledanju svih divota svijeta, a da nikada ne zaboraviš na dvije kaši ulja u žličici.
Mladić ne reče ni riječi. Razumio je priču starog kralja. Pastir voli putovati, no nikada ne zaboravlja na svoje ovce.
I sunce je počelo zalaziti. Mladić je dugo vremena gledao sunce, sve dok se nije sakrilo iza bijelih kuća koje su okruživale trg. Sjetio se kako je, kada se to sunce izjutra rađalo, bio na drugom kontinentu, kako je bio pastir, imao šezdeset ovaca i dogovoren sastanak s djevojkom. Ujutro je znao sve što će mu se dogoditi dok bude lutao poljima.
A sada, kada je sunce zalazilo, nalazio se u drugoj zemlji, gdje čak nije mogao ni razumjeti jezik kojim su govorili. Nije više bio pastir, i nije više imao ništa u životu, čak ni novaca da se vrati i počne sve ispočetka.
'Sve to između jednog izlaska i zalaska sunca' pomisli mladić. I sažali se nad sobom, jer ponekad se stvari u životu mijenjaju tako brzo, da se ne stigneš na njih priviknuti.
'Isti sam kao i drugi ljudi: vidim svijet onakvim kakvim bih želio da bude, a ne onakvim kakav jest.'
Bio je shvatio da izvjesne stvari ne treba pitati – da se ne bi pobjeglo od vlastite sudbine. 'Obećao sam da ću sam donositi svoje odluke', reče sam sebi.
Ponovo je pogledao u praznu tržnicu, i ne osjeti raniji jad. Nije to bio strani svijet; bio je to novi svijet.
'Postoji jezik koji je sonu stranu riječi', pomisli maldić. 'To sam več iskusio s ovcama, a sada i s ljudima.' Učio je mnoge nove stvari. Stvari koje je već bio upznao, a koje su ipak bile nove, jer su prošle kraj njega, a da ih nije primijetio. A nije ih bio primijetio jer je na njih bio priviknut. 'Ako naučim razumijeti taj jezik bez riječi, uspjet ću razumjeti i svijet.'
U trenutku je zavladao tako velik muk da se činilo kao da je grad utonuo u san. Nije više bilo bazara, rasprava među trgovcima, ljudi koji su se uspinjali na minarete i pjevali, prelijepih mačeva s ukrašenim drškama. Nije više bilo nade ni pustolovine, starih kraljeva ni Osobnih Legendi, niti blaga i piramida. Kao da je čitav svijet stao, jer je mladićva duša utihnula. Nije bilo boli, ni patnje, niti razočarenja: tek prazan pogled kroz malena vrata kavane, i neizmjerna želja da umre, da sve zauvijek dokonča u tom trenu.
Ne mogu svi vidjeti snove na isti način.
Bio si za mene blagoslov. A danas shvaćam nešto: svaki blagoslov koj se ne prihvaća, pretvara se u prokletstvo. Ja ne tražim više od života. A ti me tjeraš da gledam bogatstva i obzore koje nikada nisam upoznao. Sada kada ih poznajem, i i kada poznajem mnoge svoje mogućnosti, osjećat ću se lošije nego ranije. Jer znam da mogu imati sve, a ne želim to.
Ponekad je nemoguće zaustaviti rijeku života.
Bio je to jezik ushita, posla obavljenog s ljubavlju i voljom, u potrazi za željenim ili za nečim u što se vjeruje.
Odluke su tek početak neke stvari.
'Što si bliže snu, to više Osobna Legenda postaje istinski smisao života', pomisli mladić.
Mladić je počeo shvaćati da su predosjećaji brza uranjanja u svemirske struje života, gdje je povijest svih ljudi međusobno povezana i gdje možemo saznati sve, jer je sve zapisano.
- Živ sam – reče mladiću, jedući datulje iz tanjura u noći bez vatre i bez mjesečine. – Kad jedem, nečinim ništa drugo, osim što jedem. Da hodam, samo bih hoda. Ako se budem morao boriti, taj će mi dan biti toliko dobar za umiranje kao i bilo koji drugi.
To je tako jer ne živim ni u svojoj prošlosti, ni u svojoj budućnosti. Iam samo sadašnjost, i samo me ona zanima. Ako uspiješ uvijek živjeti u sadašnjosti, bit ćeš sretan čovjek.
Nije više bilo djelovanja onog što je stari kralj bio nazvao 'početničkom srećom'. Sada je na redu, znao je, ispit ustrajnosti i hrabrosti onoga koji traga za svojom Osobnom Legendom. Zato se nije smio žuriti, niti biti nestrpljiv. Ako bi tako postupio, na kraju ne bi vidio znamenje koje je Bog postavio na njegovu putu.
A mladić je još dugo vremena ostao sjediti kraj bunara, shvačajući da je nekoć levant na njegovom lisu ostavio miris te žene, da ju je volio mnogo ranije nego je uopće znao da postoji, i da je njegova ljubav prema njoj poput otkrića svih blaga svijeta.
Ako bi otvorio knjigu na bilo kojoj stranici, ili pogledao u dlan ljudi, ili u karte, ili u let ptica, ili u bilo što drugo, svatko bi mogao pronaći neku sponu s onim što upravo živi.
U sadašnjosti je tajna; ako obratiš pozornost na sadašnjost, moći ćeš je poboljšati. A ako poboljšaš sadašnjost, ono što zatim slijedi, također će biti bolje.
Naučiti se može samo na jedan način...a to je djelovanjem.
Najtamniji je sat onaj koji prethodi rađanju sunca.
I još je jednom svijet pokazao kako govori mnoge jezike: pustinja koja je do maloprije bila slobodno i beskrajno područje, pretvorila se u neprelazne zidine.
- Dobivam plaću koja nadmašuje moju darežljivost – odgovorio je redovnik.
- Nemoj to nikad više reći. Život može osluškivati i dati ti manje idući put.
Sve što se dogodi jednom može se nikad više ne ponoviti. Ali sve što se dogodi dva puta, dogodit će se sigurno i treći put.
Bez obzira na ono što čini, svatko na zemlji uvijek igra glavnu ulogu u Povijesti svijeta, a obično to ne zna.
Post je objavljen 20.01.2010. u 12:59 sati.