Ne znam koliko će ovo potrajati. Pišem jer mi se piše. Binna je.
Za njega onako prljavog, neurednog i pocijepanog- ova ljepota bila je božanska. No, neće proći mnogo vremena, a raskošni bogati Versaj i pomahnitala aristokratija i njen vladar, bit će zaslijepljeni ljepotom ove djevojke.
U očima ovog jadnog čovjeka, djevojka u svojoj krinolili - ljepšoj i od ružičastog atlasa prošaranog cvjetićima - nije bila samo prelijepa- već ga je približavala njegovom djetinjstvu, bajkama o šumskim vilama - čiji lik uvijek bijaše zanosno lijep.
"Jeanne, Jeanne!" skakutale su djevojčice oko nje osmjehujući se i vičući u jedan glas, "Još jedno kolo, još jedno!"
"Dobro dušice moje," smiješila se ona, "nema veze što nemamo muzike - ja ću pjevati."
Pružila im je ruke i formirale su krug, te nakon toga ona listim i mehkim sopranom poče pjevušiti pjesmu lake melodije. Igrale su kolo po travi duž ribnjaka. Jeanne je pjevala, a djevojčice prihvatale pripjev.
Čovjek s glogovim šapom ih je posmatrao iz čestara.
Djevojčice spaziše da se na putu, nedaleko od njih pojavio i mladi konjanik. Zaorio se smijeh uspred pripjeva - smijeh koji je odavao djevojačku stidljivost - izazvanu naglom pojavom mladića koji ih gledaše s konja.
Jeanne se nije dala zbuniti. “Zaigrajte s nama, viteže!” doviknula mu je izvijajući osmijeh na prelijepo lice.
“Dođite u kolo s nama,” dodale su ohrabrene djevojčice.
Konjanik se blago nasmiješi i štapom dotaknu svog konja po vratu. Bez sumnje je time htio prikriti trenutne pokušaje da odoli njihovom laskavom izazovu. Ostao je na sedlu.
“Onda ostanite da gledate,” Jeanne mu dobaci ponovno te se opet začu pripjev.
Odjednom, kao da su se tamni oblaci nadvili na nebo, splet čupavih djevojačkih glava zastao je kao prestravljen. Sve su pogledale u prašnjavog pješaka s glogovim štapom u ruci, koji im se približavao. Uplašene, sve djevojčice se pribiže uz Jeanne raskinuvši kolo.
“Skitnica,” drhtavim glasićem prošaputa jedna od njih. “Šuti,” prijekorno će Jeanne.
Ona se sigurnim korakom i lakom kretnjom izdvoji iz grupe – sa licem na kojem se nije odavalo ništa slično strahu pred neočekivanom pojavom čovjeka u pohbanom odijelu. I on njoj priđe lahkim koracima.
Nasmiješila mu se i pažljivo upita: “Šta želite?”
Čovjek se trgnuo iz zagledanosti u njeno lice i promuca: “Oprostite, izgubio sam se. Možete li mi reći gdje se nalazim.”
“Zemljište Ermitaža,” jednostavno objasni Jeanne, “tamo kod ribnjaka je granica Versajskog parka, a tamo iza granice počinju šume...”
“A dvorac?” prekinu je starac; “Je li daleko?”
“Ovuda...” gracioznim i omamljivim pokretom ruke Jeanne mu pokaza, “gledajte.”
Pješak se pred njenom pojavom lagano stresao, zahvaćen teško skrivenim ushićenjem. Pogledao je u pravac u koji je ona pokazivala, dok je konjanik – i daje posmatrajući što se događa – još jednom potapšao konja.
“Kako je lijepa,” čovjeku prođe kroz glavu još jednom.
“Izvinite,” nastavio je on, “da li m znate reći.. kralj.. Da li je kralj u dvoru?”
Na ovo pitanje djevojka se trže. Pogleda ga prodorno, upitno, i zamišljeno ponovi: “Kralj?”
“Da, kralj. Luj XV... da li je udvoru?”
“Ne – ne znam.” uzdahnula je, “Jadni čovječe. izgledate očajno – umorno!”
Samo je uzdahnuo.
“Čekajte, želim vam pomoći!” nije se smiješila, već je samo plesnim korakom otišla do svoje torbice koja se nalaziše pod jednom stablom. Otvori ju, i iz nje izvadi...