Sve u svoje vrijeme, vele.
Kad si zadnja inkarnacija, k tome muško dijete jedinac starijih roditelja, stvari postaju stresne i konfuzne. Kužiš da je malo vremena ostalo, da si prošao sva utjelovljenja u psa, gusara, pilota, gusaNa, ovo i ono. A tata i mama te jako vole; toliko da naravno ne smiješ igrati nogomet da te ne pukne lopta u glavu (pa te opet pukne, svakako i ne jednom).
Ne smiješ niti na karate, da ne dobiješ batina. Ne na kendo, jer je to opasno. Klizanje i skijanje isto otpadaju, kao i rolanje, ragbi, rukomet.
I onda ispadneš vrlo nesportska i nemotorična zadnja inkarnacija, ali posve je neumjesno u četrdesetoj upirati prstom u jedan grob i jednu daleku zemlju i mantrati o uzrocima. Takav si, kakav jesi, dok ti Svevišnji ne pošalje Šejtana, koji će tvoju uskotračnu rutinu i ina životna očekivanja formata tri-sa-tri ispreturati bez ikakvog respekta i bontona. Ulovit ćeš se da radiš čudne stvari, riskiraš kosti, dižeš kredite i živiš u mjestima, koja poštenom i ćudorednom čovjeku poput tebe i mene ne bi pripisali ni Kishon ni Kvaka 22.
Šejtan Prvozakoniti dakle korienito mijenja tvoj život i sam sebi u ogledalu tokom jutropišja počneš ličiti na Transformersa. Vremenom znatiželja na to uprizorenje u zrcalu postane navikom, i tek se tranzitni putnici tvojim životom čude i smiju. Oni trajniji, sa boravišnom dozvolom, pomalo kimaju glavama zabrinuto i sugeriraju odrastanje prije smrti.
U tom i takvom svijetu, živiš uvjeren u neke principe; neke stvari idu automatski. Tipa, automatski biraš udobnu obuću; automatski se naginješ u zavoj kad skrećeš. Na motoru, biciklu, devi, prijateljici, uvijek težište ide u zavoj podsvjesno, automatski. Da ne izletiš. Jer prestar si za lomove.
I onda Šejtan Prvozakoniti, strukovno poznat i kao Tasmanijski Đavo, na planinarenju otkrije skijanje. I proglasi iduću sezonu udarnom, ne primjećujući tvoju dijagnozu njezine koncentracijske deficijencije.
Iskusan i proživljen, ne osvrćeš se na taj ceket, sve dok se Š.P., alias T.Đ., ne počne periodično ukazivati na vratima sa širokim osmjehom i vrećicama opreme, odijela, podkapa, pancerica, štapova, dišuće sintetike i inih crnomagijskih sado-mazo rekvizita.
Tvoje poluironično zazivanje „Thule! Thule!“ naravno nestaje prije nego što uskličnik i napusti tvoja učudna, polustisnuta usta, koja sve više liče na ona Prvog nam Predsjednika - koji - se - smješka.
Na koncu prvog čina noćne more, stojiš pred prijateljskim Mužjakom srcu Ti svojedobno drage Ženke (mu), a on Ti uručuje svoje pancerice, skije, štapove. Ol inkluziv.
Bekgraund vokal Š.P. točno tada šapće cijenu aranžmana u Oberšladmingstauerndorfštatu. Točno tada to radi, jer je u nekoj mudroj knjizi feminističkog fašizma pročitala istinu, kako muški nemre dve stvari odjednom. Preuzimat skije i čut cijenu aranžmana, recimo.
Šejtani vladaju. Samo kad Đavoli spavaju. Dakle 24/7.
Oportunist posljednjeinkarnirani, prosijedoškembasti jedinac u roditelja neplodnih, firciger predklimakterični, kombiniraš u maniri Nicka Knattertona i pronalazi kompromis… Dobro; stat ćeš na skije, ali samo za langlauf. Nema lomova, padanja glavom na led, vjetrenjačastog spektakla kontroliranog pada oksimoronskog. To, bebo!
Suočen sa deset pari očiju svoje ekipe, u idućem okotreptu, oklopljen prestrašnim pancericama, brišeš smješak naivne nade sa špangovite njuške i poput Majkla Đeksona brejkaš do škole skijanja.
Prva tri žulja.
Dobri učitelj skijanja (Hooj, mooj neemiz Oattila; mislim si, bič Božji, da bič…) očinskom ljubavlju osobice za četvrtinu mlađe od tebe pokazuje na tvoje štapove, koje si dovukljao iz posavske selendrače u naspomenuti Oberšladmingstauerndorfštat. Bez ikakve mimike lica, hungarofinskim akcentom veli kako to neće ići jer da je jedan štap savijen; onaj koji je svakako desetak centimetara kraći od drugog.
Misliš si, o, prijateljski Mužjače, štapovlasniče, kad dođem natrag… (ostatak misli nije za blog).
Par pekućih udisaja kasnije, lamatanje skija, haklanje i pletenje vrhova ili krajeva prekida dobri i skupo plaćeni Bič Božji. Dok Šejtan Prvozakoniti suvereno savladava lijeve i desne zaokrete, Oattila sažalno pokazuje na tvoje skije, najduže u Austriji i veli kako vrijede samo za potpalu. Te odmahuje glavom; sugerira da od prijateljskog Mužjaka, čiju si Ženku nekad milo gledao i koji ti je ove monstrume od skija uvalio, utjeraš trošak prvog dana škole skijanja, jerbo da to sa time neće ići. Te odlazi po svoje backup – skije, koje ti u kršćanskoj samilosti posudi do kraja seanse.
Sav sretan, tog popodneva skidaš čelične, iznutra nazubljene i staklom posute okovopancerice i gledaš velike, limfokrvave fleke na fensi skijaškim čarapama.
Kuhano vino! Dajte posljednjoj inkarnaciji i defloriranom skijašu kuhano vino!
Dok toneš u san, siguran si da su te ponovno regrutirali na pješadijsku obuku na Jadrtovac… Trzajem se oslobađaš prvosna i unezvijereno brišeš cureću slinu sa labrnje.
Pejn iz gud, te 'ebeš skupoću bez bola, mutnjikavo pomišljaš…
"Red, rad, stega" - natpis iz onomadne satnije bljeska pred očima; skije se križaju...
Ustaješ sa nastavkom usporedbe o patnji tokom pješadijske obuke i ovome sad; padove, izvrnute zglobove i zubati rorcangenstisak gležnjeva sad si platio i imaš tvrdit da guštaš.
U zavojima se na rezignaciju Oattilinu uporno naginješ u iste. U zavoje. Kao na motoru, biciklu, magarcu, prijateljici.
Naravno, padaš li ga padaš. Još te Oattila uči da se ležeći na leđima kao omamljena kornjača jednostavno digneš gore-naprijed. Juuez juorr maskels, veli, sunce tvoje hungarofinsko, protrenirano. Tebi, posljednjeinkarniranom teškašu iz uredske fotelje.
Nešto kasnije, dok Prvozakonita jurca benetonovskim šarenilom pista plavih, crvenih i crnih, Oattila te se u naletu rezignqacije pokuša riješiti i šalje te da se spustiš; ništa plug, samo laktove na koljena, skroz naprijed, stisni cjevanicama rorcangenpancericen (Transformers, Drugi Dio) i opušteno se pusti dolje. Veli.
Šum jača, strmina beskrajna. Ubrzavaš. Prvi put, katarza. Ne padaš, ne izvrćeš se bespomoćno. Suvereno i bez ikakve kontrole ubrzavaš niz padinu, koljena na laktovima, laktova na koljenima, spojenih ušiju, spojenih obrva, beztežišan, sav prema naprijed. Kao na razgovoru za posao.
Predvodiš spektakularan, klinast oblačak svjetlucavog bijelog praha. Kajda si Mali Princ u reklami za kokain.
Trijumf volje završava bljeskovima i zvucima, koje NTSB zove „Controlled Flight Into Terrain“.
Kao i sa devopadom, motoropadom i prijateljicopadom, težište je zeznulo stvar.
Oattila veli da te pretegnulo dupe; da te moralo pretegnut i da zašto ne slušaš. Jbt, misliš si, dok se Ti, Oattila, nisi niti rodio, ti si naveliko slušao Milu Hrnića!!
Da se nisi dao natrag, još bi laufao, veli Oattila još.
Bi. Do Opuzena, valjda.
Četvrtog dana, Šejtan Prvozakoniti, alias Tasmanijski Đavo, skija kao krilati Olvejz (tebi se tu i tako inspiriranom rađa ideja posjeta obližnjem avio - muzeju Red Bulla; krila, da krila…)
Gornja skija skreće uz brijeg, donja nastavlja ravno. Ostatak Tebe u spoznaji nebitnosti bira treći put, nesvrstanost.
Cijepaš se po rođenjem zacrtanoj liniji. Uz artikulirani KRC kuka, munja parajućeg bola siječe koljeno, prije nego skiji bude neopozivo dosta svega i sama nastavi niz padinu.
Nebeskoplavooka uzbekistanska ljepotica (preskačem storiju o spoznaji porijekla) zabrinuto se nadvija nad tebe i treptavo te umiva miomirisnim dahom u radijskom blagozvučju pitanja za zdravljem.
Dok ti sva zvona zvone, Oattila samo sliježe ramenima i pojašnjava ti prečac do purgatorija na dnu staze.
Nešto kasnije, šepesaš vukući beskorisnu lijevu nogu i za njome skije u ruci; uska, konjanička stopalca sad su pješadijski gomolji, natečenih zglobova, ovećih žuljeva i otvorenih rana od pancerica prijateljskog Mužjaka iz Nut Cityja.
Volju jesi pokazao.
U sobi, potežeš iz pljoske; poslije tuširanja, nakon što si se u maniri australskog mega-šlepera izmanevrirao iz kade, kraj recepcije posrčeš kuhano vino. Ekipa se vraća; travarica kruži.
Ekstatičan, razniježen, patnje odriješen, častiš se pivom i u sauni toneš u sanak orgazmičkog smješkogrča.
Čovječe, proskijao si!
/Dobri ljudi iz Škole skijanja "Purgatorij" još ti na koncu dodijele medaljicu; ista paragvajska medalja za posebne zasluge u ratu…/
(Ovo pišeš na poleđini gajnc nove, potpisane i poštambiljane potvrde o invalidnini, u čekaonici dilera za Pitiespi. Kao podlogu koristiš katalog sa krovnim nosačima za skije. Jer, doma, Šejtan kuje planove za treći mjesec.)
Post je objavljen 20.01.2010. u 09:01 sati.