ušla sam tih dana u emocionalno fizički krešendo nakon osmomjesečnog uživanja u blaženom stanju. počeo je period nezgrapnosti, žuljanja, niskog tlaka i nestabilnosti u glavi i nogama. žniranje cipela sam riješila kupovinom cipela-natikača koje sam jedva vidjela od trbuha kada sam ih obula. patila me nesanica i težina nešto malo ispod sto kila. gegala sam se kao u našopana patka i uzdisala kao pretili astmatičar. stanovitu stabilnost davala su mi vlastita stopala za broj i pol povećana od tereta, i u cipelama koje sam poslije poroda dala nekoj golemovićki dva broja većoj od mene. tabani su mi se kasnije većim dijelom vratili u prvobitno stanje. kičma mi i dan danas zvuči kao da drobi zrna kukuruza između pršljenova kada se savijam. torba za rodilište bila je spakirana i stajala je u pripravnosti unazad mjesec dana iza vrata spavaće sobe.
uglavnom, počelo je ono žuljevito vrijeme koje najavljuje i požuruje veliki prasak. šetnje su bile preporučljive, sve teže i neugodnije, i sve bliže kući ili komunikacijskm sredstvima ako me veliki prasak negdje, nedajbože, stisne prije vremena.
tako sam se uputila u Glavnu poštu u Jurišićevu riješiti svoje neke statuse, porodiljne, radne, bolovanja, naknade, jednokratna rodiljska pomoć, izdašna novčana pomoć iz gradske krankenkase, šalji vamo, šalji tamo...ne sjećam se točno o kojoj vrsti pisma je bila riječ. nešto od nabrojenog. požurila sam se dok sam još bila dovoljno pokretna. red je bio nevelik, te nisam koristila svoje vrlo vidljivo pravo da se metnem na čelo kolone pred službenicu iza pulta. imala je pogled kornjače, žvakala je žvakaću i povremeno podizala pogled na red ispred svoga šaltera. oblog lica bila je malo slična Jaji iz Jinxa. obrađivala je preporučeno pismo nekog gospodina koji je vrlo brzo završio posao strpavši cedulju i novce u kožnatu mušku taškicu. okrenuo se i otišao.
onda je na red došao buco u crnom s pederušom pod miškom, i crnom zalizanom kosom s efektom briljantina. imao je za predati gomilicu preporučenih pisama za koje nije ispisao ceduljke dok je stajao i čekao red. mlada kornjača ga je primila, on je na pult poslagao pisma i stao ispunjavati potvrde za preporučeno slanje. mene su već počele pucati lagane vrtoglavice, bilo mi je već teško podbočenoj o sebe samu rukama. prišla sam šalteru i pitala da me primi dok ovaj crni ispisuje ceduljke jer mi je bilo teško stajati. glatko me je odbila i rekla neka čekam red, na što sam prigovorila, moj golemi trbuh je govorio svoje razloge. lik pokraj mene je do u beskraj ispunjavao potvrde za preporučeno slanje, ova me nije htjela primiti i još me nagradila sljedećim riječima, na čvrstom nezagrebačkom dijalektu;
-moš' me tužit šefu ako hoćeš. eno ti ga tamo.
dok je to izgovarala, nasmijala mi se u brk.
Post je objavljen 19.01.2010. u 12:17 sati.