Kako Biblija na jednom mjestu može govoriti o 'punini vjere' (Heb 10,22), a u drugom tekstu o 'vjeri koliko je zrno gorušičino' (Lk 17,6), najmanje od svakog sjemena? Kako da shvatimo odnos između ove dvije izjave, kako da obje ugradimo u naš svakidašnji život? Otac nekog mladića oboljelog od epilepsije usudio se sav tjeskoban, obratiti Isusu jednom rečenicom: 'Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!' (Mk 9,24).
Vjeru možemo osjećati kao nešto veoma 'šturo', čak odbojno. Ljudi često kažu da 'sama vjera' treba dostajati. Tako naglašavaju potrebu da ju ogole: onaj koji vjeruje mora se zadovoljiti samo s tim, bez dokaza; ne treba ništa vidjeti, ni znati, čak ni razumjeti ni osjećati. Pa ipak, određuje li išta drugo naš život kao naizgled tako 'ozbiljna' vjera? Ništa nije tako duboko utjecalo na životne odluke i podržavalo kontinuitet našeg života kao to malo vjere koja je 'gotovo ništa'. Nećemo pogriješiti kažemo li da je vjera sve u našem životu. U konačnici, jednako opravdano možemo reći: vjera je 'skoro ništa'. Nemoguće je pokazati što ona sama po sebi jest. Ne posjedujem ju; ne pripada mi. Sumnja joj je uvijek za petama, kako je to zorno izrazio otac malog epileptičara.
Je li onda sumnja poput nekog crva koji je već u plodu ugnijezdio, da bi naposljetku izazvao truljenje i otpadanje ploda sa stabla? Ne mora biti. Sumnja uvijek ostaje moguća, ali zato jer nas Bog ni na koji način ne želi prisiljavati, nego u potpunosti poštuje slobodu našeg srca. Mogli bismo doći u napast i reći kako Bog ima povjerenja u nas i želi odnos s nama koji nipošto nije prinudan. Sumnja može postati opasna; ispod nje se može rastvoriti bezdan. Međutim nikada ju ne možemo tretirati kao neki strani ili lažni element. Prisutna je, jer je tu i vjera. Istina da situacija u kojoj živimo danas uprisutnjuje sumnju ustrajnije nego ikada ranije. U prošlosti su ljudi mogli vjerovati zajedno sa cijelom zajednicom vjernika, podržani uvjerenjima šireg društva, vjernika župe ili Crkve u cijelosti. Danas, čak i ako se oslanjamo na vjeru svih drugih svjedoka, podrška šireg okruženja više ne funkcionira kao ranije. Vjera je postala mnogo osobnija. Često se po njoj razlikujemo od naših najbližih. A kako je postala osobnim izborom, neizbježno je postala i krhkijom. (...)
Priča o ocu spomenutog malog epileptičara još i bolje pokazuje kako je Isus uz one koji ne mogu vjerovati. Otac je došao Isusu i rekao mu: 'Nego, ako možeš, pomozi nam, imaj samilosti s nama!' (Mk 9,22). Isus je riječi 'Što? Ako možeš?' dobacio nazad k ocu i dodao: 'Sve je moguće onomu koji vjeruje!' Time je praktički rekao: 'O tebi ovisi hoćeš li se uzdati.' Ipak, nije čekao; bio je uz oca i kada taj čovjek nije mogao vjerovati, uzeo je i manjak njegove vjere na svoja leđa. Vjerovao je zajedno s ocem i desilo se nemoguće. Zato ne smijemo misliti da je slaba vjera 'daleko' od Isusa. On naime dolazi u pomoć svima kojima je teško vjerovati.
brat François iz Taizé-a
Post je objavljen 19.01.2010. u 12:00 sati.