Mislim da sve nas ljude uvijek najviše razljuti kada nam netko otkrije istinu o nama samima koju si ne želimo priznati. Znam da je sa mnom tako.
A upravo sam na taj način započela dan danas i bijesna sam kao... bijesna osoba. :-)
I to na sebe.
Jutro je počelo lijepo, uz prisilno buđenje, ali to je uvijek sa mnom tako... Kava, facebook, blog i onda... bum! Razgovor o tome što bih ja mogla promijeniti i drukčije raditi u životu kako bih bila aktivnija i zadovoljnija sobom. I ispada da mi se ništa ne da. Neizgovoreni je zaključak, naravno, bio kako u životu trenutno ne radim ništa. Sve čega se dohvatim dosadi mi za par dana. Jedino što želim je ležati u krevetu, gledati glupe serije i zaboraviti da svijet oko mene postoji. Čak mi se ni s BM-om trenutno ne da družiti, a to je za mene nešto posve novo (možda upravo zato jer s njim provodim previše vremena budući da ne radim ništa drugo?).
Dakle, raspravljali smo o tome što i kako i ja sam sve više shvaćala da gubim vrijeme ni na što, a da se to isto vrijeme može korisno iskoristiti. I onda sam postala bijesna na sebe, što se manifestiralo mojom ljutnjom na BM-a jer "meni se ne da nešto raditi samo zato jer mi ti tako kažeš!" i "Ubijaš mi svu motivaciju kad mi ovako dosađuješ!".
I onda sam ja malo ljuto šutila i pokušavala se ljutiti na njega, iako sam znala da sam ljuta samo zato jer mi je nabio na nos ono što me danima muči.
A istina je isto tako da, iako ja sve to znam, nemam želje pokrenuti se i samo želim da me se pusti na miru.
Moja motivacija uvijek dolazi iz vana. Idem u teretanu da bih ljepše izgledala, učim novi jezik da bih položila ispit, idem na posao da bih zaradila novce... OK, u svim tim stvarima uživam dok ih radim, i ponosna sam na sebe kada nešto stvarno i napravim, ali moram imati i razlog iza toga svega, nekakav cilj ili rok.
A ne želim da mi cilj bude da BM misli kako sam super (iako i to nekada pomaže). Voljela bih kada bih mogla te stvari raditi samo zbog sebe i da bih se ja sama osjećala dobro.
Je li moguće ikada sebe same uzeti kao mjerilo odličnosti ako se nalazimo u bilo kakvom odnosu s ljudima koji nas okružuju? Značilo bi to da ustvari ljude oko nas u potpunosti ignoriramo i zaključimo kako nam apsolutno nije stalo do njihovog mišljenja ili potvrde.
A ja nisam takva - meni treba potvrda ljudi oko mene, inače sam prenesigurna. Ali ako sam posve sama, ne osjećam nesigurnost! Paradoks.
O ovome ću još malo razmišljati. :-)
(Naravno, sat vremena nakon rasprave, zagrlila sam BM-a i rekla mu kako mi je puno lakše ljutiti se na njega nego na sebe. Iako, ponekad bih se voljela s pravom ljutiti na njega. Pa da se on meni mora malo umiljavati. Ali to mu nisam rekla.)
Do čitanja,
Ja
Post je objavljen 19.01.2010. u 11:29 sati.