Jamie Cullum je taman ono nešto što je pop dijete u meni pokušalo spojiti sa jazzom. I to je uspio fantastično.
Najprije čujete verziju u našem nekom klubu, i to dobro skinutu i upitate se "A tko ovo originalno pjeva?". Tako se na repertoaru našla naslovna pjesma i kako bi se reklo ostalo je povijest. Malo žutila pa da nastavimo dalje: proguglajte njegove slike sa njegovom novopečenom suprugom, malo su komični.
Sada natrag na ozbiljne stvari. Ovaj čovjek ima glazbenu naobrazbu i diplomu u rukama. Njegov početak seže iz 1999, prije desetljeće i kusur, kada je izdao svoj prvi album, doduše pod nazivom Jamie Cullum Trio i imao je nakladu 500 primjeraka. Kućni uradak reklo bi se, no onaj tko ga danas posjeduje može očekivati cijenu od stotine britanskih funti. Diplomirao je tek nakon njegovog izdavanja. Zatim je izdao prvi album pod svojim imenom nazvan "Pointless Nostalgic", a drugi "Twenysomething" je upecao Universal i to ni više ni manje nego za milju funti uz obavezu produciranja tri albuma. Treći i ako smijem reći, osobno najbolji do sada "Catching Tales" je predzadnji a trenutno je aktualan "The Pursuit".
Najpoznatiji je po svojoj velikoj virtuoznosti na klaviru, koju nakon nekoliko pogledanih filmića na youtube-u, mogu proglasiti čistim čudom. No ljudi moji, to nije sve, čovjek i beatboxa, ne na albumima, ali uživo. A poznat je po tome što poznate stvari obrađuje na jazz način, no ne radi isključivo samo tako.
Uostalom što da pričam, evo vam zadnji singl, što reći o nekome kada od Rihannine pjesme može učiniti ovo?