Nikada čuo za film, što me čudi s obzirom da n ije Hollywoodska produkcija, već Australska, no po naglasku se čuje da je namijenjen sjevernijoj i zapadnijoj hemisferi. Radnja se vrti oko vrlo delikatne teme, mentalne zaostalosti te sazrijevanja normalnog mladića sa bratom koji zahtjeva posebnu skrb.
Dok u drugim filmovima takva tema bude marginalizirana ili odvedena u neku krajnost, ovdje se mora pohvaliti sama radnja i gluma Luke Forda, kojeg možda prepoznate iz trećeg dijela trilogije The Mummy. Cijeli glumački ansambl treba dobiti pohvale s obzirom na ponekad klišejizirane likove uspijevaju popuniti taman koliko treba. No to je i velika zasluga redatelja koji sve uspjeva dobro dozirati, te scenarista koji su ih uspjeli pokazati prizemno ali opet kompleksno. Zabavan, no ponekad neugodan film. Baš kao i život: ponekad nije fer ni zabavan.
Najnasilnija scena u filmu ne dolazi neočekivano, no opet čovjeka zaskoči. Međutim, krajnji rezultat je totalno pozitivan osjećaj, koji je rezultirao smanjenjem određenog straha prema mentalno zaostalima. Film uz koji se plače i smije, koji ne servira poruku na pladnju i koji ima suptilnost koju Hollywood često ne zna dozirati.