Ne znam ni jednu osobu koja je jednako ili više nespretna od mene.
Nikog tko ne može proći kroz vrata bez da se udari u štok, tko će baš uvijek krivo
procijeniti udaljenost od ruba stola i nabiti se u njega koljenom, tko će promašiti posudu sa
žutanjcima za pola metra kad bude razdvajala peto jaje.
Doista ne znam u čemu je stvar.
Je li mi loša koordinacija ruka-oko, da li mi se u presudnom trenu naglo isključi mozak, zafrkava
li me sa strane neki nevidljivi bodulski goblin? Možda me pokvario loš „pusti, ja ću“ odgoj?
Lako moguće da nikad neću saznati.
Naravno, imam i drugih velikih problema. Namještanje kose ujutro. Zadržavanje kolača s mascarponeom
u krutom obliku. Pravljenje budale od sebe u javnosti,često. I tako dalje.
A tu je i ogormna, paralizirajuća trema od života i svijeta koja često utječe na moj život.
Još se nisam odvažila polagati vozački, a ne znam ni voziti bicikl. Uvijek sam bila loša u tjelesnom,
iz predostrožnosti nisam učila plesati, a kad kuham obično to radim dok sam sama u kući kako bih stigla
sve ugasiti, obrisati i baciti i praviti se kako se baš ništa nije dogodilo.
Kad se u obzir uzme sve rečeno, pravo je čudo da sam ove subote pristala igrati Guitar Hero.
Pred poznatim i nepoznatim ljudima. Ja, koja sam nekoordinirana i često paralizirana od treme. Ja, kojoj je cilj
u životu godinama bio da mi se ljudi jendostavno prestanu smijati.
(Guitar Hero je ipak Guitar Hero. Igrica generacije. Instant klasik. Iskače iz svake paštete.)
Svo to stiskanje crvenog,žutog,narančastog, sjetilo me na puste traume iz djetivnjstva.
I izazvalo salve smijeha.
Ali nakon opseseivnog mentalnog rewinda zaključila sam ništa me nije toliko pogodilo da bih morala danima
ne izlaziti ispod deke ili se htjeti baciti s nebodera.
Mora da starim i razvijam džon-obraz. Jer sigurno nisam postala društveno spretnija.
Osim toga, otkrila sam da mi Guitar Hero ide loše. Jako loše.
Ali da sam barem dosljedna-podjednako sam loša u svemu.
Post je objavljen 18.01.2010. u 10:11 sati.