Pregled posta

Denis Kuljiš: Fajront na esdepeovskoj desnici

Kako izgleda politički front u Zagrebu? Aktivne su samo dvije stranke – SDP, koji je premoćno pobijedio na prošlim lokalnim izborima, te HSLS, energiziran izborom novog predsjednika Darinka Kosora, koji je smjesta postao uočljiv lik na nacionalnoj sceni. Skupina kregarovaca ne pripada nekoj etabliranoj političkoj organizaciji - odlično su prošli na izborima jer su išli protiv omrznutog Bandića, ali se ne mogu usredotočiti, postići “akciono jedinstvo”, jer su to previše reazličiti ljudi, s vlastitim prioritetima. Njihov dopredvodnik, profesor Velimir Srića, izabran na antikorupcijskog platformi, nije pak puno dobio na ugledu otkrićem da je na Ekonomskom fakultetu bio najbliži suradnik smijenjenog dekana Tipurića, koji je izradio većinu elaborata za sumnjive operacije u javnim poduzećima, što ih sad istražuje USKOK.
HNS više ne igra ulogu koju je nekoć imao kao liberalna, građanska centrala, usprkos vrlo dobrom rezultatu Vesne Pusić na predsjedničkim izborima. Bez predmnijevane koalicije sa SDP-om, haenesovci su beznačajni, a HDZ u gradu praktično mrtav, do to mjere da pitanje njihove perspektive postaje više sociološko ili historijsko, nego operativno političko.
Premoć SDP-a u metropoli kolosalna je, bez presedana u kratkoj političkoj povijesti hrvatske države. No, SDP tu prevlast nije uspio realizirati, a grad pretvoriti u platformu za šire djelovanje. Nema tu novine, televiziju ili radio, nije izgradio nikakve institucije – u ilegali je više nego, recimo, u Splitu, gdje sektaško esdepeovsko rukovodstvo namjerno drži stranku izvan matice društvenog života i komunalne politike.
Takav položaj SDP-a u Zagrebu uzrokovala je, naravno, dirigirana frakcija Milana Bandića. Politički, njena je osnovna svrha bila da reprezentativnu stranačku populaciju odvoji od upravljačkih funkcija u gradu. Prepuštene su umjesto toga ljudima kadroviranim po zavičajnoj ili personalnoj liniji, pa su imenovani razni bizarni likovi - korumpirani muljatori postali su šefovi u gradskim službama, gdje su im se pridružili razni propali desničari, pripadnici obavještajnog podzemlja i slična fauna hrvatskog političkog Međuzemlja. Tu političku uslugu Milan Bandić pružao je Ivi Sanaderu kako bi se neutralizirao gubitak glavnog grada za HDZ, a premijer mu je zauzvrat osiguravao podršku ministarstava prilikom realizacije nekretninskih dealova, kojima se cijela operacija ilegalno financirala. Činjenica što su u tom poslu sudjelovali pripadnici podzemlja iz nekoliko glavnih hrvatskih klanova, samo je pridonijela uspjehu cijele šeme: društvena kompromitacija gradskog SDP-a trebala je izbalansirati sveobuhvatnu korumpiranost hadezeovskog aparata, pa medju birače proširiti defetizam. Svi su oni jednaki, birajmo, dakle, najsimpatičnijeg, a ne očekujmo da je baš pošten…
HDZ se riješio Sanadera, te započeo sveobuhvatnu čistku njegovih ljudi. Odstranjeni su iz rukovodstava, a funkcionere javnih poduzeća koji su servisirali paralelnu, “kabinetsku” korupcijsku liniju, policija jednog po jednog trpa u zatvor. Neki su preokrenuli kaput – nitko nije tako zdušno pomagao novoj šefici kao bivši šef Sanaderova kabineta Ratko Maček. Prevrat i osujećeni partijski udar, bili su popraćeni silnim publicitetom, što je donijelo popularnost vladi Jadranke Kosor.
SDP se riješio Bandića te priprema sveobuhvatnu čistku njegovih ljudi povezanih s kriminalnim elementima što su zagrebačku poslovnu scenu pretvorili u kloaku, u koju su uronjeni funkcioneri, advokati, poslovnjaci, neki crkveni ljudi, praktično cijelo gradsko visoko društvo, koje se u doba jeftinih kredita okupilo pod Milanovim šestinskim kišobranom. No, ta akcija SDP-a uperena protiv ljudi koji nisu samo pokušali stranački puč, nego su ga i ostvarili, pa cijelu zagrebačku županijsku organizaciju okrenuli protiv centrale, popraćena je uglavnom negativnim publicitetom, pa stranku, koja se sprema da u Hrvatskoj preuzme vlast, sa svih strana savjetuju da ne pokreće diferencijaciju, da prikaže toleranciju, očuva pravo na drukčije mišljenje... Te bismislice naokolo šire uglavnom ljudi što ih je Bandićev pomagač Duško Ljuština obilazio s velikom torbom još uoči predsjdničkih izbora. Za unutarstranački pluralizam založili su se i takvi mislioci kao što je Miroslav Rožić, desničarski zelot kojega su izbacili iz njegove pravaške stranke “Sivih vukova”, te profesor Anđelko Milardović, koji je u doba Tuđmanove diktature kolegama prijetio moralnom likvidacijom.
Čemu takva briga za poražene frakcionaše, koji su se na predsjedničkim izborima odcijepili od stranke, pa njezina kandidata počeli napadati s ustaških pozicija? Već su mišljenjem izašli iz okvira razumne tolerancije, a djelovanjem, prešli su demarkacionu liniju što civiliziranu političku komunikaciju parlamentarne scene, odvaja od divljačkih ispada ekstremističkih grupa. Bandićevski frakcionaši koji sebi utvaraju da predstavljaju 800.000 birača koji su, zapravo, glasovali protiv kandidata ljevice, u stvari su dešperaterska šačica otpadnika koje ne bi primila u svoje redove ni jedna stranka – mogli bi se upisati jedino kod Šešelja u njegovu Radikalnu, da nisu Hrvati…
Zašto se onda novinari zaposleni na javnoj televiziji i u pojedinim listovima toliko brinu za političku sudbinu Bandićevih beznačajnih trabanata, listom krajnje sumnjivih osoba, s debelim repovima skandala i afera, korupcije i ratnih zločina?
Naravno, iz istog razloga zbog kojega je Sanader podržavao Bandića: nepodnošljiva im je pomisao da SDP preuzme vodeću društvenu funkciju u metropoli, koju mu obećava izborni rezultat. Hrvatskom se ne može vladati bez prevlasti u glavnom gradu gdje oko četvrtina stnovništva države ostvaruje znatno više od polovice nacionalnog dohotka. Promjena duha i tona u glavnom gradu imat će kataklizmički učinak na društvenu scenu. Demagoško desničarenje poluobrazovanih provincijalaca, koje je još od Tuđmanova vremena dominantan idiom političkih elita, time prestaje funkcionirati. Cijela politička kasta koja živi od antiglobalističke paranoje, skrbi za ZERP, brige za dignitet Domovinskog rata te promulgiranja sličnih floskula, gubi osnovni instrument djelovanja. Javnost se opasno modernizira – tu onda više nema mjesta za gnjavatore koji su nas terorizirali za posljednjih dvadeset godina! U pitanje dolaze njihove povlastice, sam njihov društveni položaj. Liberalizacija i modernizacija društva – čisti užas! Kako to spriječiti, kako zaustaviti taj opasan trend?
Izolacija vodeće opozicijske stranke bila je sama bit projekta “Milan”. No, cijela operacija propala je usprkos uspjehu pokusa s Kerumom. Zakon o izravnom izboru gradonačelnika Sanader je i donio da anulira neizbježni gubitak velikih gradova na lokalnim izborima. Ideja je bila da se unese kaos izborom nezavisnih lista s kojima se prethodno napravi deal, a u Zagrebu, štoviše, on je postignut s odmetnutom frakcijom pobjedničke stranke. Da je Milan sad osvojio Pantovčak, njegovi sponzori pokušali bi zadržati Zagreb izborom nekog njegova čovjeka – zapravo žene - za gradonačelnika, pa bi zatim destruirali SDP udvojenim pritiskom “odozgor” i “odozdo”, poticanjem frakcijske borbe što bi nesumnjivo izbila nakon neuspjeha na predsjedničkim izborima. Glavnu ulogu u svim tim planovima imala je Željka Antunović: ona je bila predviđena za novu gradonačelnicu, koju će izabrati bandićevci uz pomoć naklonjenih medija. Željka je od početka Bandićeva najbliža saveznica, istodobno u stalnom sukobu s predsjednikom stranke, Zoranom Milanovićem. U stranačkom predsjedništvu najopasnija mu je suparnica, jer nema što izgubiti: već je propala na stranačkim izborima kad je pokušala naslijediti Račana a zatim, na parlamentarnim izborima 2007.sa stranačkom listom koju je nosila u Splitu, pa ostvarila nezapamćeno slab rezultat. Nije vic u tome što je žena, što je iz Virovitice, a ne iz Dalmacije, nego u tome što pripada onom krugu potrošenih stranačkih kadrova iz doba Račana, koje birači ne mogu žive smisliti, jer se i ne bave politikom, nego samo intrigama, sindikalnom funkcionerskom borbom u partiji, gdje su pokušavali zaustaviti promjene, te nadsve spriječiti izbor novog, mladog predsjednika, kojega su odmah prihvatili članstvo, javnost i masovni mediji.
Željka je u politiku ušla još na prvim izborima kao članica Socijalnodemokratske stranke Hrvatske koju je vodio dr. Tonči Vujić, gdje su se od prominentnijih likova našli i dr. Miroslav Tuđman, tada još u opoziciji spram oca, te Vinko Grubišić (nadobudni aktivist Saveza socijalističke omladine, kojega je kadrovirao dr. Zlatko Tomac). Željka je, zapravo, bila njihova knjigovotkinja, ali kako je ta jednosobna strančica imala vrlo mali broj članova, ubrojili su je u funkcionere. Vujićev SDSH propao je na izborima na kojima je nastupio u okviru Savkine i Tripalove Koalicije narodnog sporazuma, pa su se prisaldumili SDP-u koji je također pukao na izborima, ali ne tako definitivno. Dr Vujić Željki se pritom nešto ubacivao, ali po upućenim izvorima to nije otišlo dalje od zajedničkih odlazaka na piće, što su bili primarni u njihovu političkom suodnosu. Oboje nastavljaju karijeru na Iblerovom trgu, odakle je Račan odmah otjerao sve intelektualce i profesore, pa zadržao političke tehnokrate, odnosno stranačke činovnike, aktiviste koji ne postavljaju puno potpitanja. Vujića je spasilo to što je uvijek, zapravo, bio više karijerist nego učenjak, pa se uklopio u novu nomenklaturu koja je “dr” tolirirala samo kod osoba naoružnih stetoskopom.
Kad je Račan s trećesiječanjskom kolaicijom došao na vlast, ministar obrane postao je neodlučni Budišin doglavnik Jozo Radoš koji je shvatio da je osnovni politički prioritet njegova stranačkog šefa da se u resoru vojske očuva Hercegovce. Opterećen hrvatstvom, impresioniran muževnim vojnim gulamferima, Budiša je nastojao spriječiti potrebne reforme, koja nisu započele dok na čelo ministarstva nije došla Željka. Ona je perfektno odradila stvar – razjurila je polovicu bezveznjaka koji su se tu ugnijezdili uglavnom po završetku rata. S drugom polovicom se lijepo slagala i svakog je sisovca mogla oboriti pod stol. Za to je odlična – pravi Terminator, ali samo ako joj oduzmeš svaku političku autonomiju.
Pouzdana, čvrsta kao svi ljudi koje ne opterećuju tanane nijanse i unutarnje dvojbe, poslužila je Račanu kad se morao suprotsaviti Bandiću pošto je njegova moć u glavnom gradu previše narasla. Račan ga je mogao suzbiti dok je sam imao vlast u državi, pa je poslije incidenta s vožnjom u pijanom stanju i bijega od policije, postavio za gradonačenicu Vlastu Pavić. No, Bandić je iz ureda dogradonačelnika i dalje svime upravljao preko svojih ljudi, a postao je silno jak kad je SDP izgubio vlast, a on je očuvao, pa brzo ušao u dilove s hadezeovskim ministarstvima, ministrima i premijerom. Tada je Račan čak Željku postavio za zamjenicu, ne bi li uspostavio ravnotežu u stranci, gdje je ona bila zadužena za “kritiziranje Bandića”.
Kad je Račan shvatio da je teško bolestan pobojao se da bi ga Željka zaista mogla naslijediti. Zato je dao ostavku, kako bi proceduralno isforsirao unutarstanačke izbore, a novinarima koje je primao objašnjavao je u četiri oka, u povjerenju, da je Željka ograničena i k tome alkoholičarka. Tako je osujećena kombinacija stranačkog rukovodstva da na pralamentarne izbore izađu u istom sastavu, s v. d. predsjednicom, pa da izbore izgube, ali ostanu u sedlu. Kad se za predsjednika sam kandidirao Zoran Milanović, ranije stranački glasnogovornik, zatim odgurnut za nositelja 5. izborne jedinice (Slavonski Brod) gdje se očekivao najveći poraz što bi ga diskvalificiralo za uspon u stranačkoj hijerarhiji, Željkin mentor Tonči Vujić išao je naokolo pa svima objašnjavao kako je bolje da SDP izgubi izbore, nego da mu na čelo dođe taj ambiciozni grebator.
Za stranačku izbornu konvenciju sve su unaprijed pripremili ne bi li eliminirali autsajdera: u Dalmaciji kandidirali su Tonina Piculu (on je njihov zavičajac), u Zagrebu Milana Bandića, a u Rijeci trebao je ustati Željko Komadina. Tako bi Zokiju ostala samo njegova beznačajna slavonska baza, pa ni u ludilu ne bi ušao u drugi krug. No, Linić i Obersnel, riječki partijski šefovi koji, zapravo, ne podnose Komadinu, jer ga valjda smatraju tupim birokratom nulte karizmatičnosti, okrenuli su se, te podržali Zokija i učinili ga favoritom s dvije lokalne baze. Na konvenciji, Bandić se sam uništio govorom isto onako kako je nedavno upropastio svoju predsjedničku kandidaturu: počeo je režati, prijetiti, obećavati, busati se u prsa, pretjerivati, valjati gluposti, te pokazao kako je, zapravo, prilično nekontroliran tip koji, što bi rekli psihijatri, “nije osvijestio svoje Ja.” Tako su ostali Zoki i Željka. Željka se stala naveliko domunđavati s Bandićem, pa su je bandićevci podržali, a i sam Picula, samo što ga njegovi delegati nisu slijedili, jer je njegov liderski potencijal otprilike ravan Komadininoj karizmi. Poslije govorancija koje su oboje održali – većina je glasala za Zokija i on je pobijedio, ali to je bila Pirova pobjeda, jer se morao obavezati da će kao premijerskog kandidata za parlamentarne izbore istaknuti Ljubu Jurčića. Ljubo se nije odrekao te počasti – njegovo samoljublje obrnuto je proporcionalno njegovoj staturi – a za tu su se kompromisnu koncepciju s govornice redom založili svi istaknuti pripadnici “starog rukovodstva”. Zoki se nije usudio da ih sve pošalje k vragu – on je formiran u discipliniranom stranačkom okružju na Iblerovu trgu, što ne pogoduje drskim avanturistima poput Sanadera, prikladno njegovu stranačkom miljeu. Tako je SDP izgubio izbore a predsjednik stranke nije bio dovoljno jak da rukovodstvo poslije očisti od starih, neupotrebljivih kadrova. Ondje gdje su se oni zatim pojavili na lokalnim izborima, SDP je pukao, a gdje su nastupali novi, mladi ljudi, bio je strahovito uspješan. Zagreb je pak dobio Bandić, pa pomislio da je to njegova pobjeda, a ne stranačka – okružen gomilom svojih primitivnih čankoliza, stalno je slušao: “Milane, ti si genij!” Kako to i sam misli, ušao je u izbornu trku, ali mu je dobro išlo samo dok su njegovu neobjavljeni kampanju preko medija vodili drugi, pametniji, a kad se sam u to upustio, sve se pretvorilo u farsu, a zatim u grotesku. Dotle se u predsjedništvu i u vrhu SDP-a stvorila heterogena opozicijska grupacija sastavljena od onih koji su računali na sutrašnju Bandićevu pobjedu, a zatim, na podršku novinstva, koje upija svaku njihovu riječ protiv stranačkog rukovodstva. Tako su se ti “uomini contra” zanijeli zaključivši da su važni sami pa sebi, a ne stoga što participiraju u ostvarenju velikoga plana dezavuiranja oporbe. Prvo, sam Bandić i Antunovićka koji su spremali stranački udar – on izvana, on iznutra. Zatim i svi oni koji su još uoči lokalnih izbora pokazali gdje stoje i kako će se postaviti ako se pruži kakva prilika: Vujić, Komadina, Antunovićka i Bandić otvoreno su kritizirali stranku i njenog predsjednika, pridonijevši slabijem izbornom skoru. Brifirali su novinare protiv Milanovića – pa i sad svaki novinski izvjestitelj zna da samo treba nazvati Željku, ako želi neku cvebu protiv Zokija, pričicu koju će u svoj list moći plasirati pod naslovom “teški unutarstranački sukobi u SDP-u”. U stvari, svi ti Milanovićevi protivnici obični su miševi, koji na sjednicama šute, ili se nešto proceduralno izmotavaju jer, zapravo, ni u ludilu ne bi otvoreno izustili nešto što bi ugrozilo njihove sinekure i penzije koje očekuju u Saboru, gdje čuče u angažmanu stranke. Razlike u mišljenjima? Pa nema tu nikakvih mišljenja, većinom je riječ o minornim stranačkim činovnicima koji samo gledaju gdje će se uglaviti pa dočekati izbornu pobjedu, što bi ih mogla pretvoriti u ministre i visoke dužnosnike…
Bandićeva kanidatura bila je presudna prilika za tu “tihu opoziciju”. No, čim je postalo jasno kako su Josipovićevi izgledi zapravo jako dobri, odustali su od priča kako je on obična izmišljotina Milanovićeva, pa mu se nastojali probližiti – Antunovićka mu se, štoviše, nacrtala u stožer kampanje, a izborne noći patetično zaplesala na bini, iako je rezultat bio fatalan za njene ambicije. Kakve sad ima izglede da postane predsjednica gradskog odbora SDP-a, za što se bila još prije svega kandidirala? Ona je isti takav problem kao i Bandić, ali manji, pa će je pokušati na svaki način onemogućiti, a ako se čak i nametne, bit će izolirana i funkcija će izgubiti značaj a, zatim, neće je kandidirati za gradonačelnicu, kad dođe trenutak za te izbore. Ako je u međuvremenu izoštrio instikt za samoodržanje, Milinović je neće staviti ni na izbornu listu za parlament – neka se friga i žali Jasmini Popović u “Večernji list” da stranka ne tolerira pluralističko mišljenje. Mladenki Šarić u iste novine više se ne može pritužiti, jer je ova u međuvremenu dobila kopito zbog takvih pristranih napisa.
Josipovićeva pobjeda na izborima bila je početak kraja Bandića i Antunovićke. Dok ih posve ne odstrane, bit će potrebno puno više napora i vremena nego to ljudi očekuju, ili pak puno manje – sve ovisi o inicijativi, te o slijedu događaja koji se odjednom histerično ubrzano nižu, pa su instant-dijalektikom prošlog tjedna s nacionalne scene odjednom praktično uklonjena četiri najkrupnija lika: Sanader, Mesić, Bandić i Čačić. Providnost koja je zapravo posve neprozirna djeluje nepredvidivo, ali zakonomjerno. Dospjeli smo na viši nivo ove političke video-igre.


Post je objavljen 18.01.2010. u 01:26 sati.