Neki ljudi jednostavno krenu. Ne razmišljaju previše. Kada i ako slučajno osjete strah, brzo pređu preko njega. Njima naizgled sve ide glatko i jednostavno. Ne kompliciraju tamo gdje ne treba. Odluče otvoriti tvrtku, otvore ju i nije ih previše briga što će biti ako ne uspiju. U stvari misao o neuspjehu nikada ne proleti njihovom glavom. Previše su zaokupljeni svojom idejom i entuzijazmom i jedva čekaju da krenu u akciju. Ja sam naravno u onoj drugoj skupini ljudi koju je i te kako (bilo) frka pokrenuti svoj biznis i dati otkaz na dobro plaćenom radnom mjestu.
Dok sam čekao da strah prođe ništa se nije događalo. Čitao sam knjige, pričao s nekim zanimljivim ljudima koji su već pokrenuli svoj biznis. Razmišljao sam, razmišljao i razmišljao i ničeg se nisam sjetio (za razliku od Baltazara). Vjerovao sam da se moram bolje pripremiti te da će strah nestati ili se barem umanjiti no na neke stvari se ne možete pripremiti. Tek kada ih odradite strah nestaje. Što bi rekli: moraš se suočiti sa svojim strahom i samo tako ga možeš pobijediti. Možda nećete uspjeti iz prve, ali vrijedi pokušati ponovno i ponovno i ponovno. Nije lako i na početku je otpor ogroman. Jednostavno nismo naviknuli brinuti se sami za sebe. Stalno smo okruženi nekakvim institucijama, roditeljima, državom, korporacijama i naravno da nas je frka odjednom biti sam. Kao da ne vjerujemo sebi i tražimo sigurnost stada (većine). Osjećate se neprirodno i neugodno, ali ako samo nastavite raditi sve će to proći i prebacit ćete se na drugu stranu.
No što se događa kada se jednom ipak usudimo krenuti? Vrlo zanimljive stvari. Kao prvo skužimo kako to uopće nije tako strašno i komplicirano kako se činilo. Sve te računovodstveno/pravne/zakonske sitnice se brzo polove i onda dalje samo radimo na i u svom biznisu. Nakon nekog vremena to nam postane normalno. Više se niti ne sjećamo kako je to biti s druge strane. No prijelazi nisu drastični ili nagli već postepeni. Odjednom smo na drugoj strani a ni ne znamo kada se to točno dogodilo. Možda jučer, možda dok smo spavali ili pili kavu. Uostalom koga briga. Fora je jedino u tome što taj strah neće nestati dok stvarno ne pokrenemo svoj biznis. Volio bih da se to može nekako izbjeći ali nažalost ništa od toga.
No ipak ima par stvari koje možete napraviti i koje olakšavaju tranziciju. Jedna od njih je novac i njega ne treba posebno objašanjavati. Druga stvar je da si pripremite plan B. Ja sam npr. znao da uvijek mogu naći negdje nekakav posao i onda je lakše ući u rizik. Treća stvar je druženje s ljudima koji su već pokrenuli svoju tvrtku. To fakat pomaže. Četvrto je obrazovanje s time a imajte u vidu kako će učinici biti polagani, ali dugotrajni. Nije da ćete pročitati neku super knjigu i osloboditi se svog straha već ćete polagano s godinama imati više znanja pa samim time i sigurnosti. Međutim ako odmah otvorite firmu to vam je kao da ste 5 godina čitali o otvaranju firme pa si vi mislite.
Strah je dobar i normalan nije to ništa loše. Nije on neprijatelj protiv kojeg se treba boriti i što ti ja znam. On je pokazatelj da izlazimo iz zone ugode, a da bi zaradili više love i postali bogatija osoba moramo početi raditi stvari koje do sada nismo radili i to je cijela priča. Oni koji su uspješni u životu jednostavno rade, poduzimaju akcije i strah nestaje dok ovi drugi samo razmišljaju i strah ih je. Akcija uništava strah. Pokrenite se i vidjet ćete kako se u stvari nemate čega bojati i kako je sve to (bilo) samo u vašoj glavi. Nagrade su ogromne, isplati se.
Post je objavljen 11.01.2010. u 09:51 sati.