Mislio sam da je s novom frizurom došlo novo doba. Moje doba (sjećate se, ono koje smo najavili još pred par mjeseci nakon što se ispostavilo da sam najzgodniji u firmi). Činilo se da me ništa ne može zaustaviti; sad s novom frizurom sam neosporivo zgodan, pičke padaju... No, još jednom je priroda uplela svoje prste - pokazala oholom pojedincu da je samo čovjek, a ne, kao što si je umislio, kakav bog - i poslala snijeg.
Snijeg sam po sebi je vrlo lijep, volim ga gledati kako pada, šetati dok pada, no snijeg koji pada nameće uvjet: moraš nositi kapu. A kapa je prirodni neprijatelj dobre frizure! Pogotovo ak kosa mora stršiti, biti bujna i slično... I kako ću sad? Pitanje je hoću li uopće moći sam složiti frizuru kak mi ju je frizerka složila. Ako je i složim, a snijeg nastavi padati, morat ću staviti kapu. Ako je ne skinem nakon maksimalno 10 minuta... ne želim ni pomišljati na što bi to ličilo... Osuđen sam na propast...
Istina, kapa se može zaobići kišobranom, no to je vrlo nepraktično i totalno nefrajerski. A ako nisam frajer, to što sam zgodan, pamet i lijep, u isti tren pada u vodu i sasvim je beskorisno. Biti frajer je onaj nužan sastojak bez kojega ništa ne ide, ništa nema svrhe. Kao juha bez soli. Šnita kruha s margarinom bez vegete.
Problem je zapravo što ni u kapi ne izgledaš bogznašto frajerski. Frajer bi bio da uopće ne nosim kapu i pustim snijeg da pada direktno na kosu, ali mama mi kaže da ću se onda prehladiti.
Bolje kapa nego kišobran. Uostalom, rekli su mi da u kapi (sivoj, vunenoj) izgledam kao lopov. A lopovi su frajeri. Bar oni koji provaljuju u sef ili se pentraju po neboderima sa onim priljepcima na rukama i koljenima.
Post je objavljen 17.01.2010. u 13:27 sati.