Probudio sam se jutros prije 5. Očekivao sunčan dan, napunio baterije, pripremio opremu, ispraznio kartice. Htio ići uhvatit izlazak Sunca s Gorice, pa do Grada poslije toga. Pošao sam leć. Neka sam. Dan je ionako bezveze. Kad sam se drugi put probudio, pošao sam kupit cigare. Vidio sam neke žene da izlaze iz vrtića. To je vrtić u koji sam išao kao mali. Teta Nada iz vrtića je govorila mojoj majci da sam se uvijek sam igrao s lego kockicama, da sam pravio svašta nešto zanimljivo. Da ću vjerojatno bit arhitekt. Da, kao George Costanza. Dok su se ostala djeca grupno igrala. No nije to ni bitno. Zaboravio sam kako se zvao vrtić u moje vrijeme, znam da se poslije zvao Palčica, sad ne znam je li ostao Palčica. Imao sam želju poslikat vrtić otkad su ga preuredili, ima već, no međutim uvijek kad bih prošao bilo je djece. Ne valja slikavat djecu. Tako da sam danas vidio priliku za poslikat moj stari vrtić pošto nije bilo nikoga. Vratio sam se doma s cigarima. Majka govori, ajde i meni kupi cigare i uzmi kruh. Pošao sam, ali sa aparatom. Tako da sam nabrzaka nešto slikao. To je vrtić lijepih uspomena iz djetinjstva, prije dok sam još pio, bile su i pijanke u điru na nekoj od taraca ili na klupici. Pedofili i ispičuture, pazite se, vrtić ima video nadzor. Oduljio sam ga, pa evo slika: