Ne želim da te gledam kako spavaš
U ime palme i masline i njene odviše skupe simbolike...
Trenutak koji čeka
u stvarnosti zavedenoj
opojnim mirisom vanilije
kamenim.
Ma ne, ne može To da sagradi most...
Bit će da smo ipak zalutali
na slijepi ogranak krivudave ceste.
Ali gle kako divno trepere svjetla...
čarobna izmjena plavog i šarenog...
znanog i neznanog...
neznanog...
E moj kočijašu, ipak je vrijeme da se vratimo...
Hrabro i ti zatvori oči.
Sve je to normalno.
Samo...
Tko to tako uporno prosipa blistave kamenčiće?
Koliko može
stajati na mjestu
jedan trenutak?
Post je objavljen 17.01.2010. u 10:47 sati.