Marketing
S LJUBAVLJU MOM HEKIJU
Ljubav se izlegla kod nas, na balkonu. Okotila ga je, zajedno sa još šest štenadi, naša kujica Kala. Mladunce smo odlučili podijeliti preko oglasa. Dolazili su ljudi, al on je bio najplašljiviji i sakrio se malešan ispod regala.
Tako je zapravo Heki nas odabrao, odlučio ostati sa nama, uvući nam se duboko pod kožu, postati nam, sve po potrebi, sin, brat, najbolji prijatelj kad zaboli, sjajne oči koje ti se najviše vesele kad dođeš umoran doma...i tako punih 16 godina........
Mog je sina vukao na sanjkama. Dan je imao nepunih tri godine, kad je zagrlio Hekija ko najboljeg pajdaša, i rekao mu onak tiho, da niko ne čuje, na uho: "Ej, Heki, idemo nas dva u Johnny-ja!" (birtija kod nas)
Najviše se vezao za starog. Stari ne pokazuje previše emocija, al Heki ih je znao dešifrirati. Ovih dana, kad Heki više nije mogao sam hodati, pomagao mu je i vodio ga, zamalo pa i nosio....danima....
Kala, Hekijeva mama bila je napola vuk...tako su nam barem rekli prodavači na Trešnjevačkom placu. Promatrajući je, moralo ti je biti jasno da nije običan pas. Način na koji je odgajala Hekija, učila ga valjanju po djetelini, grizla ga za vrat,napadala ga i trenirala ....kad je osjetila da joj je vrijeme za umrijeti, jednostavno je uspjela naći načina da ode, slijepa, gluha, bolesnog srca...
Kao da nikoga nije htjela zamarati svojom smrću.
Kao da nam je htjela ostati u sjećanju živa.
Hekija je pred svoj odlazak doslovce tjerala od sebe.
Tako se on počeo sve više i više vezivati za nas.
Tako smo i mi polako postajali njegovim čoporom.
Heki i ja voljeli smo se na poseban način,bez velikih riječi....
Bio je pravi ljubomorko. Nije volio kad dugo pričam na telefon, dolazio mi je s njuškicom blizu, gurkao me, lajao na mene i tražio pažnju. Uvijek je volio biti u centru pažnje, srčan pas strašno željan ljubavi, ali i posebno senzibiliziran na ljudske probleme, boli ili bolesti.
Usred nekih noći znala sam plakati. Neki psi, kao i neki ljudi, ne osjete da vas nešto boli, spavaju tvrdo, snom pravednika. Heki je međutim, tada redovito ustajao sa svoje dekice, i s pravom brigom došao do mene, približio svoju vlažnu njuškicu mom šmrkavom nosu i promatrao me...oči u oči...onda bi mi gurnuo ruku, da ga mazim, i uvijek mi navukao osmijeh na lice.... A kako mi je čestitao ročkas prije dvije godine...s ružom u ustima.....veselo mašući repom.....
Nakon dva moždana udara koji su kod pasa jako rijetki, Heki je prestao trčati i nervirati se zbog mačaka. Povezali smo se s veterinarom, postao nam je najbolji prijatelj, opskrbili se literaturom, svim mogućim dostupnim informacijama. Svaki dan tableta neurobiona, a po potrebi i praksiten kad je uznemiren. Injekcije i vitamini. Bilo je dana kad mu je bilo bolje, kad je imao apetita...pa je tako i jučer ujutro prošetao cijeli grunt...oprostio se od svakog stabalca i grmića, a onda legao....i spavao cijeli dan.
Navečer je počeo duboko disati...klekla sam pored njega i mazila ga mazila...govorila mu i tepala....otpratila sam ga..otišao je tiho... onako valjda kako umire ljubav, s nešto malo topline oko trbuha, ispod pazuha i na šapicama...Kad mu se pogled zaledio...činilo mi se da ga vidim, kroz prozor, ponosno podignuta repa, kako odlazi po stazici u neke nove avanture....
Cijelu sam noć osluškivala, činilo mi se da čujem tiho tapkanje po stanu...a danas mi se činilo i tihi neki cvilež u daljini....kod placa me danas pratio neki pesek...došlo mi je da mu ispričam što mi se dogodilo, al činilo mi se da ionako zna....
Gdje god da je Heki sada, nadam se da ima neka mačka koju će naganjati, velika meka livada po kojoj će se valjati, puno hrane i beskrajno puno ljubavi.
A meni ostaju samo uspomene na tu bezuvjetnu i pravu ljubav, brigu i pažnju, koju je znao i tražiti i hrpimice davati...jer imao je dušu. I naučio me upravo ono što sam kao običan čovjek, opterećujući se glupostima zaboravila: potrebno je samo voljeti i to pokazati, željeti ljubav i zahtijevati je na pravi način.....
Post je objavljen 16.01.2010. u 17:16 sati.