Pregled posta

Mesićevih ništavnih deset godina

Predsjednik Mesić nakon dva mandata " odlazi u povijest " ili u ropotarnicu povijesti, srećom, kamo odlazi neće sam odlučivati.

Umro je doktor Franjo Tuđman. Hrvatska je u svojevrsnom kaosu zarobljena međusobnim frakcijskim, ideološkim, ali uglavnom interesnim borbama unutar raspadajućeg HDZ-a, više političkih opcija u vladajućoj stranci vodi nemilosrdnu borbu za opstanak i Tuđmanovo nasljeđe.

Franjo Tuđman, kao inteligentna osoba, intelektualac i povijesničar, nije odredio svog prijestolonasljednika. S obzirom na aspirante u HDZ-u, vizonarski je postupio, ali i u skladu s demokratskim principima, jer Hrvatska niti je monarhija, niti je kraljevina, srećom Hrvatska nije ni sljednica komunističke Jugoslavije.

Mesija na vidiku

 

Približavaju se izbori, treći siječanj i trenutak prve velike smjene vlasti u državi koja je svoju slobodu stekla u nemilosrdnom, neravnopravnom ratu, koja je svoju neovisnost o bratskom zagrljaju istočnog susjeda izborila u turbulentnih deset godina koje je pokojni predsjednik ostavio iza sebe.

Bez nekog posebnog vizonarskog talenta lako je za pretpostaviti smjenu vlasti i neke nove ljude na čelu države u kojoj se jedan politički model uistinu bio istrošio. Usprkos svemu, Hrvatska je ostvarila nekoliko najvažnijih ciljeva tijekom devedesetih, međunarodno priznanje, pobjedu u Domovinskom ratu, mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja i naposljetku vlastitim snagama obnovljena su ratom opustošena područja koja su se donedavno nalazila pod okupacijom velikosrpskih paravojnih formacija.

Ipak, usprkos primanju u Vijeće Europe, Hrvatska nije u Europskoj uniji, neki kažu, Hrvatska je potpuno izolirana zemlja sa enormnim vanjskim dugom.

Iz sveopćeg kaosa jedan čovjek kao feniks izdiže se iz pepela, obećavajući puku više nego svojedobno Mojsije Izabranom narodu, ukazuje se HDZ-ov disident i čovjek koji se sa HDZ-om rastao zbog pogrešne politike prema Bosni i Hercegovini te neprimjerene pretvorbe i privatizacije, čovjek koji je zajedno sa demokratskim propovijednikom Josipom Manolićem pokušao u Saboru organizirati puč i izazvati prijevremene parlamentarne izbore 1994. godine. Pretvorba i privatizacija uglavnom je okončana već 1992.-1993. godine, a " pogrešna politika " prema susjednoj BiH odvijala se dvije godine prije Mesićevog " preobraćenja ".

Kako nikad nije kasno pokajati se, tako se i vjerni Tuđmanov sljedbenik, general mnogih bitaka, pa tako i onih kada se razračunavalo sa Dobroslavom Paragom i ostalim nepoželjnim elementima ili hodočastilo u susjednu državu, pokajao.

Osvjedočeni ustaša, jedan od najmilozvučnijih ustaških glazbenika i kantautor ( šteta što svoje dijelo nije autorizirao kod ZAMPA ) tvrdnje o " dvostrukoj pobijedi hrvatskoga naroda ", postao je predvodnik nove Hrvatske, koji će narod i sve građane povesti ka europskom svijetlu, boljoj budućnosti, da, Hrvatska je dobila novog Mesiju.

" Vratiti isisana sredstva "

 

Razdragani puk je na nogama, on osjeća, zna da dolazi neko " Novo, novo vrijeme ".

- Pašalića ćemo ograničiti, dobiti će novi, manji prostor, ograđen rešetkama - obećavao je novopečeni izbavitelj, opsjednut vječnom sjenom iz starih vremena, dr. Ivićem Pašalićem.

- A Krpina, a Krpina - začulo se iz mnoštva. I za njega je nadolazeći lider imao birane riječi, " i za njega ćemo naći mjesta ".

Kako su se predsjednički izbori približavali, a na parlamentarnim izborima već je bila ustoličena koalicija " žrtve i krvnika ", lider nove Hrvatske u očima građana je rastao, tek je bradica ostala kao podsjetnik na neka vremena u kojima nismo uspjeli saznati postoji li doista ispod guste brade istetovirano slovo " U " kojim se nekoć novopečeni demokrata toliko dičio, kako je rastao lider, tako su se gomilala obećanja.

- Moramo vratiti isisane milijune, milijarde ( srećom da kampanja nije trajala kao za nedavnih predsjedničkih izbora, tko zna dokle bi evoluirala ta suma ) - kao u transu ponavljao je Stjepan Mesić, a narod opčinjen obećanjima hipnotizirano je promatrao novog vođu.

- Nije teško pronaći ukradena sredstva, to su milijarde kojima bi napokon pokrenuli gospodarstvo, samo treba slijedti trag novca, koji vodi do Djevičanskih otoka, Kajmanskih otočja - pomalo djevičanski ponavljao je Mesić, dok je pored njega ponosno stajao jamac demokratskog poretka, čovjek s enormnim i neistraženim demokratskim potencijalom, Joža Manolić.

Nije Mesić zaboravio ni Europu, u skladu s proklamiranim načelima trećesiječanjske koalicije, Mesić je obećao munjeviti ulazak u Europsku uniju, zajednicu plemenitih naroda i narodnosti koja je vođena isključivo na temelju milosrđa i solidarnosti. Tek je u tragovima nagovijestio kako i mi za tu Europu moramo neku sitnicu obaviti kako bi nas Europa tako ušminkane, proljepšane i demokratski umivene, objeručke prihvatila.

Napokon je došao i taj dan ( ne, nije umro Partizan, on je nestao pod nogama Croatijinih nogometaša koju godinu ranije ), dan " festivala demokracije ", narod je masovno krenuo na izbore, HDZ-ov kandidat, Mate Granić, pometen unutrašnjim spletkama u nekoć moćnoj Tuđmanovoj stranci, jednostavno je isčezao s političke pozornice a naivni Dražen Budiša, ostavljen na milost i nemilost profesora Zdravka Tomca, očekivano, izgubio je izbore nemoćan da se ozbiljnije suprotstavi karizmatičnom vođi i obećanjima koja su golicala maštu građana žednih " pravde ".

U drugom krugu Mesić je slavio gotovo istovjetnom razlikom kao Josipović deset godina kasnije ispred Milana Bandića. Hrvatsku je napokon obasjalo demokratsko sunce, procvjetalo je " tisuću cjetova demokracije ".

Deset godina kasnije...

 

" Mračna vremena " daleko su iza nas, Hrvatska je postala demokratska zemlja koju tek sitnica dijeli od Europske unije, a ta Europska unija, jednako kao i nekoć, i dalje je organizacija plemenitih naroda i narodnosti vođena čistim milosrđem, zasnovana na solidarnosti i jednakopravna za sve, koja samo čeka pravi trenutak i ispunjenje određenih manjih zahtjeva kako bi Hrvatsku objeručke primila pod svoje okrilje.

Dakle, deset godina nakon smrti " glavnog kočničara demokracije " Hrvatska još čeka svoj red, ali smo vrlo blizu, gotovo je sigurno da u Europsku uniju ulazimo sredinom 2012. godine, ako već ne tada, a ono nagodinu zasigurno.

Enormni vanjski dug iz " mračnih devedesetih " tek je minimalno udeseterostručen, no zato je postignut veliki napredak u odnosu prema hrvatskim braniteljima, njih je nikad više i u Domovini, ali bogami i Haagu.

Postali smo dio demokratskog svijeta, uz određene sitnice, koje i nisu iziskivale veliki napor, uostalom, zašto bi generali hrvatske vojske kao sumanuti granatirali miroljubivo sjedište " Republike Srpske Krajine ", kada se s takvim mirotvorcima moglo pregovarati još barem pedeset godina. Zar uostalom i demokratski svijet ne kažnjava svoje vojskovođe koji pametnim raketama svako malo, sasvim slučajno, kolateralno, pogode neku svadbu ili dernek u Iraku.

Nakon ovakvih uspjeha naše diplomacije, ali prije svega našeg lidera s početka priče, kao sukreatora vanjske politike, ne možemo se zaustaviti samo na, do sada, navedenom, bila bi nepravda ne spomenuti neka druga, povijesna dostignuća. Žestoki obračun s totalitarizmom i " nabujalim ustaštvom " odlučno je sasjećen u korijenu i to upravo s Pantovčaka, umjesto da se protiv ustašluka bori pjesmom, kao u prvoj polovici devedesetih, predsjednik, sada odlazeći, upregnuo je dio medija koji više nisu pod državnom kontrolom kao nekoć i više nema cenzure ( zato je nakon 2000-te masovno na HTV-u prikazivan film Jakova Sedlara o Bleiburgu, dok partizanskih, ideoloških uradaka uopće nije bilo, pogotovo ih nije bilo utorkom ). Manolić više ne batina hrvatske branitelje, predsjednik više ne tužaka hrvatske medije, kao svojedobno predsjednik Tuđman, koji je tužio cvijet hrvatske demokracije, neumrli, ali ipak propali, Feral Tribune i izgubio spor.

To se u demokratskoj Hrvatskoj Stipe Mesića ne može dogoditi. Demokratska Hrvatska ne trpi vođe koji pogrdnim riječnikom etiketiraju svoje oponente, u tom kontekstu Mesić je puno naučio od prethodinka, višestruko ga nadmašivši. Drugim riječima, nakon demokratskog preporoda Hrvatska je postala ustaška zemlja, barem ako je vjerovati, a moramo vjerovati vođi, glavnom junaku naše priče.

Stazama demokracije

 

Da je tome tako pokazuju i nedavna ( onako za kraj, da se demokratičnost iskaže na dijelu ) odlikovanja zaslužnim odličnicima za stvaranje hrvatske države, sve ustaša do ustaše. Jedan od najzaslužnijh je nedvojbeno Budimir Lonačar u prijateljskim krugovima od milja zvan " Buda ", on je svoju vjernost Hrvatskoj dokazao baš kada je to najviše trebalo, žustro i rezolutno zagovarajući embargo na uvoz oružja Hrvatskoj kada je ta ista Hrvatska, zbog koje je i odlikovan, bila ugrožena od višestruko nadmoćnijeg agresora.

Najveći uspjeh naš junak postigao je u obračunu s doktorom s " dva prezimena a bez imena ", Ivićem Pašalićem. Predmet njegove opsesije danas je jedan od najvećih graditelja i biznismena u Hrvatskoj, mada nije toliko moćan kao primjerice, uz teške muke pritvoreni, Hrvoje Petrač.

Kao dokazani demokrata predsjednik u odlasku sasvim transparentno javnosti je podastrao donatore i sponzore obaju svojih kampanja, kako to i dolikuje demokratskom lideru, na toj listi su sve odreda " anđeli garava lica ", već spomenuti Petrač, Mladen Obrad, Darko Marinac...Naravno, nije mu odmogao, ni nekoć vrlo moćni, William Montgomery.

S obzirom kako Mesić nije bio sklon aferama tako se nije odveć ljubio sa Sanaderom, mada mu je, kažu neki, a oni dobro znaju, bilo još teže sa pokojnim premijerom Ivicom Račanom, Račan mu je na vrat stavio ondašnjeg ministra obrane Jozu Radoša i naravno, svjestan Mesićevih demokratskih potencijala, smanjio mu ovlasti, na što je Mesić nevoljko pristao.

Ukoliko bi se neki rođak bilo iz Cementare ili manipulator zemljištem, ili pak Podravke, odnosno " SMS-a " približio nedodirljivom okružju pitoresknih pašnjaka na Pantovčaku, predsjednik bi se automatski odrekao rodbine, ogradivši se od njih kao da se radi o rođacima iz stotog koljena.

Novac " isisan tijekom devedesetih " iz Hrvatske masovno je vraćen matici zemlji, što svakodnevno možemo vidjeti na čitavom nizu primjera kada novopečeni heroji tranzicije kupuju sve što se kupiti dade, otimaju što još oteto nije.

Nabrojavši sve uspjehe odlazećeg predsjednika, Stipe Mesić može biti miran, ostavio je Hrvatsku baš onakvu kakvu ju je našao, samo znatno zaduženiju, Hrvatsku u kojoj se nikada teže nije živjelo, u kojoj nikada nismo imali negativniju stopu BDP-a, veći broj nezaposlenih bio je samo tijekom 2002. godine.

Ostavio je iza sebe brojne ustaše i partizane koji se sada " glođu " oko oglodale kosti bačene im od strane čovjeka koji je " demokratizirao zemlju ", da naravno, iza sebe ostavio je i revoltirane branitelje, međutim, u tom podvigu nije bio usamljen, znatno su mu na tom putu pripomogle sve hrvatske Vlade unazad posljednjih deset godina. Hrvatsku koja će zasigurno u Europsku uniju tijekom mandata trećeg hrvatskg predsjednika, kojeg je, kao što je to u demokraciji običaj, sam podržao za svog prijestolonasljednika.

Što je Hrvatska ostavila Mesiću? Novi ured, doživotne tjelohranitelje, vozača i basnoslovna materijalna sredstva da se politikom bavi jednako uspješno u mirovni, kao što je to radio dok je bio aktivan. Da, zaista, bilo je to sjajnih deset godina, ne ponovilo se.

I dalje naši najveći uspjesi su: pobjeda u Domovinskom ratu, međunarodno priznanje, mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja i obnova zemje. Mesiću unatoč.

Post je objavljen 19.01.2010. u 10:15 sati.