Pregled posta

Veeelika inspiracija - Ines se vraća kući !! (-:

Već dugo razmišljam o pisanju, stalno planiram, razmišljam, ali nikako da počnem. Sada pošto mi se ne spava, a i stvarno sam sva u nekim svojim dubokoumnim razmišljanjima o svemu i svačemu, vrijeme je da krenem. Izgleda da će ovo biti stvarno duga priča, ali neka - vjerujem da vrijedi ostaviti trag ovoga svega što mi prolazi kroz glavu. Ako ništa drugo, za par godina ću se ovome smijati.

Nego da krenem, prvo o čemu bih željela pisati je baš BLOG (I JA)!!
Ne želim ni pokušati čitati ovaj blog, jer čitajući svoje dnevnike otprije cca 6 godina pa do dana današnjeg ostajem začuđena i ne mogu vjerovati kakva sam bila (a mene rijetko što može začuditi). Baš se slatko nasmijem kad se sjetim tih svojih rečenica i razmišljanja. Tada je cijeli svijet bio protiv mene, ili ja protiv cijelog svijeta(??) ali zbilja sam ono taj svoj pubertet provela burno - barem što se razmišljanja tiče. Mislila sam da se nikada neću promijeniti, da će mi karakter, živci i sve ostalo što ide u paketu - ostati zauvijek isto. Čak sam vjerovala da se nisam promijenila, ali kada sam jedan dan sjela i počela čitati ta svoja tzv. humoristična štiva - definitivno sam shvatila da je promjena itekako vidljiva. Samo pitanje je promjena na što - na bolje ili na lošije?? Razmišljajući malo o svemu što sam prošla i koje su mene 'faze prale' a i s obzirom što sam sada 'u svijetu odraslih' – mislim da je definitivno promjena na bolje. I dalje ja imam svoje 'depresivne dane' i dalje mi znaju proći gluposti kroz glavu, ali ovo je totalno druga priča. Sto posto sam sigurna da je puno manje 'depresivnih dana' nego prije, a gluposti koje mi sada prolaze kroz glavu su mi smiješne a ne tužne. Živce sam očito pokupila na cesti, jer su puno jači nego kad sam bila .. mlađa. Postala sam baš neka flegma, malošto meni digne tlak i nosim se puno bolje sa svime što mi život donosi. Ali to je sasvim normalno, ipak za 10,5 mjeseci prestajem biti tinejdžer, kako bi neki rekli nisam više dijete (ali to otom-potom!!) a i službeno sam izašla iz puberteta. Lijepo mi je to, što manje brinem nego prije godinu i pol, kada sam se doslovno bojala života. Sada mi se sve postalo: «A budem nekako!» Sve mi je dobro, čak i kad nije. Možda to ne valja jer s takvim stavom ništa neću postići, ali dobro je za živce i zdravlje. No, dosta o meni idemo malo o mome autu

Slijedeće o čemu sam htjela pisati je FAKULTET..
Davno je počeo – prošle godine definitivno. Eto mene nakon 3,5 mjeseca sa 3 ocjene u indeksu. Lijepo to zvuči ako se zanemari to da sam pala dva ispita. Ali sviđa mi se onaj dio da postoji 3 roka (+ 4. pred komisijom). Nakon toga što sam pala ispit iz matematike (za koji sam se pripremala 2 tjedna) shvatila sam da mi je jako drago što nisam upala na PMF. Ali drugi rok je za tjedan i pol, pa ono – više sreće drugi put. Za ovaj drugi ispit se stvarno nisam pripremala, naučila nisam gotovo ništa, tako da mi nije toliko ni čudno što sam pala, ali hvala Bogu postoji drugi rok :D Ovo ostalo je sve bliže, i stvarno sad i planiram dobro zagrijat stolicu i riješiti se svega do kraja školske godine. Ipak bih voljela provesti ljeto sa skriptama (bar) 5 km udaljenima od mene

Večeras putujući doma s faksa opet sam se bacila na razmišljanje o svome RAZREDU. U redu je, znam da to on VIŠE NIJE, ali mislim da ću ga i za 10 godina tako zvati. Fale mi srednjoškolski dani, i stvarno ih se prečesto sjetim. Od zafrkancije u razredu, preko Ljerkinih riječi, do 'problema' oko učenja. Izvadila sam godišnjak iz ormara i pročitala pisma, opise, bisere… Stvarno je lijepo iskustvo ići u srednju školu – šteta što to ljudi prekasno shvate.
Ne viđam taj svoj razred u zadnje vrijeme nikako. Prije tjedan dva sam bila s Badrićem na kavi, malo se ispričali i to je to. Bliske sam viđala preko ljeta, tj. nalazila se s njima. Par njih vidim u gradu nekad subotom, ali uglavnom sve slabo. Možda još nisam dovoljno zrela da shvatim da to više nikada neće biti to, i da je svatko otišao na svoju stranu, te da eventualno možemo samo ostati u kontaktu. Žao mi je zbog toga jer sam sa svima njima provela toliko vremena, zavoljela ih i sada smo raštrkani po cijeloj RH (počinjem pretjerivati). Nadam se da ćemo se ako nikako do ljeta, svi okupiti po ljeti i napraviti još jedan ludi dan. Nikad se ne zna

A sad, kakav bi to post bio, da JA ne napišem koju o LJUBAVI!!
No, odakle krenuti. Ah – znam!! Prije nekih manje od godinu dana shvatih da mi je vrijeme da malo budem sama i odmorim od svega. Kao što je post u 9. mjesecu rekao imala sam opet dečka. Ah, moje su priče (skoro) uvijek završavale isto: «Sjebo me!!» (izvini na psovci) Pretpostavimo da je tako i ta završila nakon tjedan dana.
Nakon toga svega, počevši od onih gluposti kada sam imala 14 pa do toga dana, stvarno mi je bilo DOSTA i u potpunosti nesvjesno sam se ogradila od 'muškog roda' na taj način. Stvarno je bilo previše puta da me netko zezne, i nisam više vjerovala da uopće postoji ikakva snaga i želja u meni da nastavim dalje (na tom polju života ofc).
Tako je i bilo, 'srce više nije obavljalo svoju funkciju' – prestalo je moje zaljubljivanje i sve ostalo povezano s tim. Nakon toga došao je jedan vikend za koji vjerujem da mi je promijenio život. Desilo se to, da sam ja upoznala svog (sadašnjeg) dečka. Nakon relativno malo vremena smo prohodali. Prvi trenutci u mojoj glavi su bili milijun pitanja samoj sebi od prvog: «Jel' ja to imam dečka? » preko onih tipa: «Koji k*** ja radim??» do onog: «Ala, jesi ti to sretna?»
Bilo me je strah, lagala bih kad bi rekla da nije, mislila sam da sam izgubila povjerenje u ljude, ali očito je da se sve ITEKAKO promijenilo!! Od tih trenutaka pa do ovog sada puno sam lijepih stvari doživjela. Ne, nisam lijepih, prekrasnih!! Vjerujem da se neki osjećaji ne mogu opisati riječima. E, ovo su ta vrsta. Ja sam dobila nešto što sam mogla samo sanjati i zahvalna sam dragome Bogu na tome - svakim danom sve više. Drago mi je što imam nekoga tko će mi uljepšati dan, biti podrška u svemu, biti tu kad je 'depresivni dan' na tapeti, pružiti toliko ljubavi i pažnje, smijati se mojim glupostima, rovati sa mnom po svim mogućim temama i namamiti mi tisuće osmijeha na lice. Iskreno, nisam očekivala da uopće postoje takvi ljudi na svijetu, ali eto, ipak postoje.

I za kraj, ovog malog posta, dolazi nam ZAKLJUČAK:
Bilo je vrijeme da napišem nešto određeno i analizirano. Vjerujem da je to to. Znam da sam neredovita sa pisanjem, i mislim da će tako i ostati, ali ovih 'par riječi' sam imala potrebu da napišem, pa eto – neka se nađe među onih 124 posta koji nemaju baš previše veze s vezom.
Ali moraju ići slika i tekst od pjesme

Seka Aleksić - Dva srca na zidu

Kad nas zaborave
ljudi i godine
što u susret nam idu

Da smo se voleli
neka im pričaju
ta dva srca na zidu

Hajde da ostavimo za sobom
bar mali trag na svetu ovom
kad jednom ode nam sve u vetar
i svako od nas bude nepar

Reci mi, ko će da zna
da bili smo tu ja i ti
zaljubljeni i uvereni
da ljubav će večno trajati

Pokvarili su me, znaj, pre tebe
surovi momci hladnog srca
pa često uhvatim samu sebe
da jos bežim u noć od sunca

A ti si banuo tu
to srce na dnu da podignes
ni pomislila nisam tad ja
da zauvek tu bi da ostaneš

REF.
Kad nas zaborave
ljudi i godine
što u susret nam idu
Da smo se voleli
neka im prčaju
ta dva srca na zidu

Tu neka kucaju
od sreće pucaju
jos u njima je duše
Jednom će prestati
mi ćemo nestati
taj zid ako nam sruše



Post je objavljen 16.01.2010. u 02:40 sati.