Konacno da i ovdje nesto novo napisem...
Dugo je vremena prolo bez tebe,puno sam noci provela sama,bez tebe i tvog dodira,bez onog zagrljaja u kojem sam se nekad budila...dugo se vremena ne osjecam tvojom,dugo vremena znam da tvoj pogled ne pripada meni,da tvoje ruke sad neku drugu ljube,da u tvom zagrljaju neka druga uziva,da tvoj miris ostaje na tušim rukama...dugo vec placem za onim sto sam izgubila...
Znam da sam odavno te trebala izbacit iz glave kao i iz svog zivota...ali ne mogu...svaku vecer si tu u meni,u mojim mislima i mojim zeljama...svaku vecer se pitam hocu li te ikad sresti,hocu li ikad dozivjeti onaj pogled koji si mi znao uputit...ne znam zasto te jos uvijek prokleto zelim...zasto jednostavno ne mogu maknuti te i prestat mislit o tebi..zasto se bez tebe osjecam izgubljeno,kao da ne pripadam nigdje...kao da moj zivot stoji od kad te nema...
Zelim nastavit dalje...zelim se opet osjecat voljenom i zelim opet vjerovati nekom musracu kao sto sam tebi vjerovala...ali ne mogu..jedostavno se ne mogu toliko dati,kao sto sam se tebi dala...kao da u svakom trazim tebe...tvoj dodir,pogled,ljubav koju si mi poklonio...zar cu ikad u zivot voljeti nekoga kao sto sam tebe voljela??
Izbrisala sam te iz svog zivota,tvoj fb,tvoj broj...jednostavno sam sve pokusala,ali nije pomoglo...jos si tu,negdje duboko u meni i ne znam sto trebam napravit da te izbijem iz sebe...jel sve me na tebe podsjeca...ovaj stan u kojem smo dane provodili,onaj krevet u kojem smo zajedno spavali,ove ulice po kojima smo setali...i to me prokleto izlušuje...
Znam da cu kad-tad te sreti i to kad se budem najmanje nadala...a hocu li onda izdrzati taj pogled koji me nekad izlušivao i volio,hocu li te moci pogledat sa spoznajom da mi vise ne pripadas..hocu li u tome trenutku plakat od tuge sto nisam tvoja ili se smijati od srece sto sam te srela..ne znam...samo znam da cu to dozivjeti...
Nakon njega sam prestala vjerovat u ljubav,vjerovat u srecu koja ide sa tim...jel kod mene je bila kratka...
Ne znam zasto sam na pocetku svega mešu nama imala jako cudan filig..bojala sam se ovoga...bojala sam se da necu patit..i u jednom treutku sam rekla da se bojim da ce me povrijedit...ali sam glupo vjerovara u to da sam dozivjela ljubav svog zivota...da sam konacno nasla dio sebe u ovom zivotu...ali ocito sam se prevarila...
Kako sad da dalje nastavim...kako da opet legenm u krevet i ne po mislim na one predivne noci koje sam provela s tobom,noci u kojima smo disali kao jedno,noci u kojima sam ti dala sebe,svoje tijelo i svoje srce..noci u kojima si govorio da sam zauvijek tvoja i da sam ono sto si trazio citavi zivot,noci u kojima sam te gledala kod spavas...kad se samo sjetim tvojih poljubaca u snu,tvoje ruke koja me je trazila po krevetu...tvog mirisa koji je ostajao na meni......
Zanima me samo jel se ikad sjetis toga,jel se sjetis male lude koju si obozavao...prošem li ti kad kroz glavu...
eljet cu te i dalje iako ti to ne znas i mozda nikad neces saznat...to ce ostat moja mala tajna...
i ovaj post cu zavrsit kao sto sam ih i nekad zavrsavala....
zauvijek samo tvoja..u dobru i u zlu..volim te Anšele..
Post je objavljen 15.01.2010. u 00:32 sati.