Marketing
Treći put Bog (ne)pomaže
U ljeto 1981 već sam bio Riječanin. Pozvali nas u Klanu, a onda na zapad da „branimo zemlju od upada NATO-a“. Ovaj put sam ja zakasnio i bio „kažnjen“ - lišen oružja. 
Krenuli smo prema Podgradu, a kako sam ja spadao u „višak“ nisu nam osigurali prenoćište pa sam jednu noć prespavao na klupi u (vojnom) kamionu. Ostale sam noći prespavao u krevetu i nije mi bilo loše, osim nekih „sitnica“.
Najveća je bila, naravno, brijanje. Morao sam birati između zatvora
(a tamo bi me možda obrijali) ili žrtvovanja (bogu Marsu) svoje višegodišnje brade (brčiće sam smio zadržati) pa sam izabrao
da ne idem u zatvor. Nisam želio biti recidivist. 
Strašno me je brinulo kako će me doživjeti ekipa u firmi, kad se vratim ćosav. Kao i većina briga i ova se je pokazala bespredmetnom:
nitko nije ni primjetio.
Najveći je događaj bilo gađanje iz poluautomatske puške. Tu pušku nisam vidio ni na slici, a kamoli držao u ruci. Na brzaka me naučilo kao rukovati tim čudom i kao dobar pacifist (iako sam imao značku odličnog strijelca) sprašim svih 5 metaka u brdo, tj u stijenu tako da ne bude nikakve štete. Nakon toga raport:„Vojnik XY promašio!“, a kapetan odgovara:
“Promašio ručak, dabogda!“ 
Mislim si ja u sebi:“Jebi se stari!“
Dio ručka sigurno ću promašiti (kao i uvijek) jer ne jedem meso.
Najuzbudljiviji doživljaj bila mi je prva straža. Srećom, dobre duše upozoriše
me na vrijeme. Inače u gluhoj mračnoj noći usred borove šume čuješ iza
sebe duboki uzdah, pa onda „Uh!“ ispred sebe, pa „Ah!“ lijevo pa desno. 
Ukratko puhovi se glasaju poput čovjeka u muci – pravo ljudsko stenjanje.
Bilo je i drugih lipih stvari, ali ne smim kazat.
Post je objavljen 13.01.2010. u 11:45 sati.