Pregled posta

Michio, ljubavi moja

Ovo je jedan moj san, od otprilike prije godinu i pol, možda simboličan, možda ne, ne znam, tako nešto slično nikada nisam sanjala, niti se ikada poslije tako precizno sjećala svakog detalja ...


<>


Prolazim trgom nekog velegrada ( mogao je to biti Zagreb, Pariz, svejedno ... ) i osjetim kako odjednom „čujem“ misli prolaznika... ne nadaleko, već kad mi se približe na nekoliko metara ... košmarne misli, samo neki strahovi, zabrinutost, panika ... i odjednom začujem realan izvanjski glas: „Hej, Cat, pa to si ti !“

Bili su to jedna moja priljateljica i njezin brat. ( Prijateljica koja se u stvarnosti prije više od deset godina odselila u inozemstvo, prvenstveno stoga što joj se ovdje sve zamjerilo i zgadilo, a doista, učiteljica poput mene, nije niti imala neke perspektive, osim loše - ruku na srce ... kako je otputovala, izgubio se kontakt. Svatko je, valjda, gurao svoje jade i nije bilo svrhe pričati o tome ... ) „ Pa ti izgledaš fantastično ! Nisi ostarila niti sekundu! „ izlanuh, zapanjena njenim mladolikim, ali neveselim licem, zastrtim u crvenu kapuljaču. „ Dođi da te s nekim upoznam“, reče ona. Pomislih da ću sigurno vidjeti njenog krasnog malog sina i gospodina supruga ( koji doista postoje u stvarnosti, mali se rodio tamo, a tata je naš čovjek i živi u toj zemlji od ranog djetinjstva. ) Pa pođosmo tamo nekamo, gdje bih trebala upoznati „tog nekog“.

Uđosmo u ugodno namještenu veću prostoriju gdje je, međusobno kulturno žamoreći, ljubazno kimajući nam glavama, komuniciralo oko dvadesetak-tridesetak ljudi. Mi dvije izdvojismo se u jednu malu prostoriju, za koju sam očekivala da krije te zanimljive ljude. No, bila je prazna...., a prijateljica mi pokazuje fotografije svog djeteta... nostalgično, no nekako i mehanički ( što mi nikada nije bilo svojstveno za nju, uvijek je bila puna temperamenta, bilo energičnog ili sjetnog, ali uvijek je bila baš krcata emocijama ... ) „ Zašto maleni nije s tobom? “ upitah. „ Čuva ga gospođa XY . " mehanički odgovori ona. ... Meni se u glavi vrte upitnici, uskličnici, svi oni zbunjeni smajlići ... U sobu ulazi njezin otac i isto tako mehanički krene deklamirati neku pjesmicu ili što god to bilo, nešto u stilu: „On najbolje zna što je najbolje za nas, On najbolje zna kako možemo biti sretni ...“ „Gee“, pomislih, „ovo mora da je neka sekta ispranih mozgova, brišem ja odavde.“

Pristojno se oprostih od svih tih ljudi s izlikom da mi se žuri, moram još nešto obaviti do toliko i toliko sati ... oni mi uljudno pridržaše kaput, no dok sam se tako odijevala, opazih da nema mog mačka, koji je do tada cijelo vrijeme bio priljubljen uz mene ( a i u stvarnosti obožava stalno biti u krilu, slijediti me... kartuzijski geni ...i mila, premila duša ... ) “Gdje je moj Michio ?“ kriknem ... Tajac ..., kao - kakav mačak ?.... Pa tu nije bilo nikakvog mačka, zaboga ... rekoše nijemo začuđeni pogledi ljudi oko mene.

Pojurim iz dvorane u hodnik i čujem žamor u uredima koji su ga okruživali... uđem u jedan : uredan, opremljen elegantno, no ne napadno, vrlo hladim stilom, ... ali prazan. Uletim u drugi,... treći..., četvrti..., svi odreda sličnog izgleda i prazni, iako su se izvana doista čuli neki glasovi iz njih.

Na koncu stignem do izlaza iz zgrade, u predvorje ... i tamo spazim dvije žene, recepcionistice, valjda ... zgrabim jednu i stisnem joj kemijsku olovku u jamicu ispod grla. „ Zovi svoje nadređene da mi vrate mačka, ili ću ovoj zabiti kemijsku u grkljan !!! “ zaurlam na drugu ženu.

No, ova mi ležerno odvrati:“ Samo dajte, nje se ionako želimo riješiti.“
.

<>


Tada sam se - valjda od muke, jer ne znah više što mi je činiti - probudila.

I cijeli dan mislim: " Bože, što bih dalje, da mi se to zaista dogodilo? " Jer u stvarnosti nema tako lakog i spasonosnog spontanog buđenja kad su stvarne „noćne more“ u pitanju ... tu sve moraš dovršiti do kraja, kako god znaš i umiješ.

Da pokušam priprijetiti smrću ove druge recepcionistice, pa dobijem isti odgovor ? Da odem i ostavim mačka, jer osjećala sam da bi njemu tamo fizički bilo sasvim dobro ( to je ono, kad neke stvari, naročito u snu, jednostavno „znate“ ... ), ljudi su kulturni i brižni, sigurno bi ga mazili i pazili..., ali ipak: Moj Michio u društvu zombija ???!!! Nedopustivo!!! No, ako ostanem zbog mačka, u nadi da ću ga već jednom nekako uspjeti pronaći i pobjeći s njim, hoće li i mene u međuvremenu to „fino društvance“ uspjeti pozombiti ... ??? Jer, činilo se očitim da su svi bili savršeno koordinirani i ispolirani, uniformirani - znači pod istom stegom i kontrolom.

Ne, ne odlazim, svaki se rizik isplati kada je ljubav u pitanju. Inače nema života. Možda ipak uspijem nekako nadmudriti i izigrati tu ekipu, njihovo nevidljivo vodstvo i vođu. Pod svaku cijenu moram spasiti svog Michia.

( tekst posvećen: @ Jupiju )




Post je objavljen 13.01.2010. u 01:31 sati.